Ana Đokić o sebi govori otvoreno, neopterećeno, optimista je, kaže voli izazove. Na pitanaja UžiceMedia odgovorila je iskreno, uz poruku da osobe sa invaliditetom ne odustaju na prvim preprekama!
„Rođena sam u Užicu 1981.godine. Odrasla sam sa mlađom sestrom i roditeljima. Osnovnu i srednju školu sam završila u Užicu. Nakon završetka Srednje ekonomske škole želja mi je bila da se zaposlim i što pre osamostalim. To su mi bili glavni razlozi zbog čega nisam upisala studije.
Završetkom školovanjam aktivirala sam se u rad Udruženja invalida cerebralne idečije paralize Užice. Sa svojim vršnjacima i prijateljima sa invaliditetom učestvovala sam u realizaciji programskih aktivnosti udruženja.
Na zaposlenje sam čekala pet godina i 2005.godine zaposlena sam kao administrativi radnik-sekretarka udruženja distrofičara Zlatiborskog okruga. Taj posao obavljam i danas.
Za integraciju osoba sa invaliditetom njihovo brže i sigurnije uključivanje u društvenu zajednicu važna je podrška lokalne samouprava. Kako bi ta podrška bila veća i na pravi način iskorišćena od 2009.godine aktivna sam i u političkom životu našeg grada kao jedina odbornica sa invaliditetom u lokalnom parlamentu.Zahvaljujući svom zaposlenju stvorili su se uslovi da budem samostalna, a i mogućnost da nastavim svoje školovanje i dodatno se obrazujem. U oktobru 2016. godine upisujem osnovne studije na Visokoj školi strukovnih studija Užice – smer turizam, a nakon 4 godine i Master studije na Akademiji strukovnih studija u Užicu.
Porodica, prijatelji, posao, putovanja to je ono što me čini srećnom i ispunjenom. Volim da postavljam ispred sebe nove izazove. Veća uključenost osoba sa invaliditetom u političkom životu i unapređenje turističkih sadržaja i programa za osobe sa invalidititom su planovi koje želim da ostvarim u budućnosti.“
UM: Žena sa invaliditetom danas u Srbiji, u Užicu, kakav je tretman?
Ana Đokić – Žene sa invaliditetom danas je diskriminisana. Pre svega kao žena a zatim i kao osoba sa invaliditetom. Naravno kada pričamo o diskirimicaniji ne želim da ne pomenem i svakodnevnicu sa kojom se susreće žena sa invaliditetom koja je Romkinja, ili ako je pripadnica LGBT populacije.
Koliko god mi kao država sledili međunarodne pricipe i stavove, patrijahalno vaspitanje i tradicija su oduvek bili stavke našeg naroda za ponos i hvalisanje Tradicionalne vrednosti i patrijahat prve su prepreke da žene sa invaliditetom u Sbiji a i Užicu budu vidljivije.
Ukoliko si žena sa invaliditetom smatra se da nije potrebno da ideš u školu, da studiraš. Često se postavlja pitanje ko će da zaposli ženu sa invaliditetom? Zašto bi razmišljali i o reproduktivnom zdravlju ili redovnom ginekološkom pregledu kada je to nepotrebno ženama sa invaliditetom.
U želji da iskazeš svoje mišljenje i stav može se desiti da žena sa invaliditetom bude izložena nasilju. Ostvarivanjem prava na roditeljstvo , dovodi se u pitanje sposobnost žene sa invaliditetom da bude dobar roditelj. Sve su ovo stereotipi i predrasude sa kojima se danas susreću žene sa invaliditetom.
Put do ravnopravnosti u društvu za svaku ženu sa invaliditetom kako u gradu Užicu tako i Srbiji je dug i sastoji se od brojnih prepreka. Da bi lakše taj put prevazišli, raduje činjenica da je danas sve više onih žena sa invaliditetom koje su fakultetski obrazovane, zaposlene, koje su se ostvarile kao rotitelji.
Sve one zajedno sa organizacijama žena sa invaliditetom predstavljaju jaku osnovu u borbi protiv diskriminacije i nasilja nad ženama sa invaliditetom.
UM: Postoji li napor i odgovorna obaveza da se olakša položaj žena sa invaliditetom u oblasti zdravstvene zaštite, u oblasti obrazovanja, kretanja po gradu ?
Ana Đokić – Usvajanjem zakonske regulative koja se odnosi na zdrastvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje, pristupačnost smatralo se da će doći do pomaka kada je u pitanju funkcionisanje osoba sa invaliditetom u lokanoj zajednici. Zakonska regulativa je jedno, ali praksa na terenu je sasvim nešto drugo.
Tako da i pored ustavno zagaratovanim pravima na zdrastvenu zaštitu, obrazovanje, zaposljavanje, kako žene tako i muškarci i dalje suočavaju sa činjenicom da osobe sa invaliditetom svoja prava nemogu da ostvare.
I pored spremnosti organizacija osoba sa invaliditetom, lokalnih istitucija za nabavku opreme (hidrauličnih ginekoloških stolova) koja omogućava ženama sa invaliditetom da obave redovne ginekološke preglede, one se suočavaju sa nepristupačnošću Doma zdravlja-služba za zdrastvenu zaštitu žena u kojima se obavljaju ovi pregledi.
Pored fizičkih barijera za žene koje su korisnice invalidskih kolica, žene sa senzornim invaliditetom (žene sa oštećenjem sluha i vida) pored fizičkih barijera se suočavaju sa nepoostojanjem prevodioca na znakovni jezik u zdrastvenim i drugim javnim institucijama.
Ordinacije i kancelarije nisu obeležene Brajovim pismom za žene sa oštećenjem vida. Donošenjem Zakona o socijalnoj zaštiti, stekli su se preduslovi da se razvijaju novi vidovi podrške za osobe sa invaliditetom u okviru usluga socijalne zaštite: pomoć u kući, personalna asistencija, lični pratilac, dnevni boravak. I sve ove usluge su na budzetu lokalnih samouprava.
Nažalost zakonska regulativa nije prepoznala vidove podrške koje će omogućiti da se žene sa invaliditetom lakše snalaze u ulozi roditelja, već se to radi u okviru usluge pomoć u kući ( obavljanje kućnih poslova od strane negovateljice) ili personalne asistencije (radna asistencija ili pomoć pri kretanju ili zadovoljenju osnovnih životnih potreba).
Pristupačnost u svom okuženju predstavlja važnu kariku za uključivanje žena sa invaliditetom u društveni život. Pojedine ustanove kulture su uredile svoje prilaze osobama koje koriste invalidska kolica (Narodna biblioteka, Narodno pozorište, Gradski kulturni centar, Sportska hala i Gradski stadion). Međutim ove ustanove nisu pristupačne u svom unutrašnjem delu za osobe sa invaliditetom.
Narodni muzej je pre dve godine uz podršku Ministarstva zarad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja nabavio guseničara koji pomaže osobama sa invaliditetom da se popenju i pogledaju izložbe na spratu.
Izložbe nisu dostupne da ih pogledaju osobe sa senzornim invaliditeom ( ne postoje table na kojima je predstavljen eksponat na Brajevom pismu, ili objašnjenje izložbe ili eksponata na Znakovnom jeziku).
Gradski javni prevoz je od ove godine uveo autobuse koje su niskopodni i koji su pristupačni za osobe koje koriste invalidska kolica. Austobuska stajališta za osobe sa fizičkim invaliditetom su nepristupačna. U autobusima nije instalirana senzorna i zvučna signalizacija koja omogućava osobama sa osštećenjem sluha i vida da se informišu o stanicama i redu vožnje.
Turistički potencijali grada nisu prilagođeni osobama sa invaliditetom ( Jokanovića kuća, Potpećka pećina, Spomenik kompleks „Kadinjača“ tvrđava Stari grad, Stara hidrocentrala…)
Na osnovu svegan avedenog zahvaljujući Invalidskom pokretu grada Užica, može se reći da pojedine usluge u gradu Užicu dostupne su ženama sa sa invaliditetom, ali ne u potpunosti i ne svim ženama sa invaliditetom.
UM: Radna mesta i žene sa invaliditetom, da li se nešto promenilo?
Ana Đokić – Kada je u pitanju zapošljavanje žena sa invaliditetom u gradu Užicu i dalje je na tom polju složena situacija.Veliki broj nezaposlenih žena sa invaliditetom su ili bez obrazovanja ili sa nižim stepenom obrazovanja.
Za žene sa invaliditetom koje su završile srednje obrazovanje, to su uglavnom osobe koje su završile Srednju ekonomsku školu. Žene koje imaju visoko obrazovanje – fakultete, njih je malo i pored diplome, stekle su dodatno samopozdanje i može se reći da one na brži i lakši način stižu do zaposlenja.
Predrasude u porodici, u radnom okruženju i nepristupačnošću radnog mesta su najčešće prepreke sa kojima se susreću danas žene sa invaliditetom. Kako bi to prevazišli, Republika Srbija je razvila Aktivne mere podrške za zaposlenje osoba sa invaliditetom. Javni radovi, Program podrške za samozapošljavanje osoba sa invaliditetom, Zapošljavanje osoba sa invaliditetom po posebnim uslovima, samo su neki vidovi podrške koje pruža Nacionalna služba za zaposljavanje u okviru aktivnih mera za smanjenje nezaposlenosti.
Sve ove mere nose dodatne bodove pri konkurisanju ako poslodavac želi da zaposli ženu sa invaliditetom. I pored prednosti koje donose ove mere, glavni nedostaci su rokovi trajanja. ( od 4 meseca koliko najduže traju javni radovi do godinu dana koliko traju druge mere). Završetkom podrške za poslodavca prestaje njihova zainteresovanost za daljim angažovanjem osoba sa invaliditetom.
UM: Vaš društveni život, da li ste uspeli da prevaziđete predrasude, da sasvim neopterećeno posmatrate ljude, i uklapate se u dnevne i dugoročnije događaje?
Ana Đokić – Od rođenja roditelji su se trudili da mi omoguće život koji se nije puno razlikovao od života moje mlađe sestre. Moja pravo da uživam u detinjstvu koje sam imala su ispunjena. Obaveze koje sam imala u detinjstvu, tokom školovanja, nisu se u opšte razlikovala od obaveza mojih vršnjaka koji su bili bez invaliditeta.
Sve te obaveze sam morala da ispunim, uz podršku porodice, sestre, ili okruženja u onome u čemu mi je bila neophodna pomoć.I upravo to je razlog što sam uvek imala društveni život ( odlazak na rođendane, izlaske u grad, letovanja…).
Sa učešćem u tom društvenom životu prevazišle su se i predrasude ljudi. Danas sve manje „osećam poglede na sebi“ zbog nedostataka leve noge u javnom prevozu, u kaficu, pozoristu, bioskopu, ili na sportskoj utakmici.
Volim da pratim drutveni život grada i kad mi to porodične obaveze ili poslovne aktivnosti dozvole rado ću pogledati dobar film u bioskopu, predstavu u pozoristu, bodriti naš gradski klub u Hali sportova ili Gradskom stadionu, uživati u dobroj muzici sa društvom u nekoj od naših gradskih kafana.“
UM: Koliko ste uspeli da okruženje ubedite da ste sposobni da obavljate mnogo poslova kao i ljudi bez invaliditeta?
Ana Đokić – Nisam se nikada previše trudila da okruženje ubedim o svojim sposobnostima. Sledila sam svoje želje, a dosadašne želje su uglavnom kao i želje mojih vršnjaka. Da se zaposlim, osamostalim, priuštim sebi kvalitetan odmor, družim se i aktivno učestvujem u društvenom životu zajednice zasnujem svoju porodicu.
UM: Vaši dosadašnji angažmani, i planovi?
Ana Đokić – Kada su u pitanju dosadašnji angažmani, oni su povezani sa mojim životom kao osobom sa invaliditetom i mojim zaposlenjem u organizaciji osoba sa invaliditetom. Kako bi svoju zajednicu učinila što pristupačnijom, kako osobama sa telesnim invaliditetom, tako i osobama sa drugim oblicima invalidnosti, učestvovala sam u brojnim projektima i programima koje za cilj imaju unapređenje položaja osoba sa invaliditetom.
Politički sam aktivna u Pokretu pozitivno Užice i odbornica sam u gradskom parlamentu kao članica Pokreta.Kada su pitanju planovi oni su trenutno usmerene ka većoj uključenosti osoba sa invaliditetom u turističke sadržaje, unapređenju turističke ponude za osobe sa invaliditetom kao i veće angažovanje osoba sa invaliditetom u politici kako na lokalnom tako i na republičkom nivou. „
UM: Želje, koje su ispunjene, a koje tek treba da se ispune?
Ana Đokić – Želja za obrazovanjem, zaposlenjem, društvenim angažovanjem i samostalnošću su one koje su ispunjene. U svaki svoj korak sam sigurna, ma koliko bio težak i uz prepreke idem napred. Želja koja je do sada neispunjena je da se ostvarim kao majka. Možda je malo kasno zato, ali lepo je želeti.
A ja sam osoba koja kad nešto puno želi, to i ostvari. Tako da mozda i tu želju ostvarim. Ali, i ako je ne ostvarim, tu su oni koji me puno čine srećnim. To su moji sestrići. Ljubav, podrška koju pružaju svojojoj teki „na jednoj nozi“ čini je srećnom i ispunjenom.
UM: Prijatelji i druženja, udruženja, aktivnosti?
Ana Đokić – Pored porodice ovo su moji sinonimi za uspeh. Uz druženje sa prijateljima realizujući brojne aktivnosti koje Udruženje planira svake godine, ja svoje ciljeve ostvarujem. Radeći posao koji me ispunjava uz ljude koje volim, svaki svoj cij sam ostvarila. Znam da će tako biti i u buduće.
UM: Na kraju da li je teže ženama sa invaliditetom, nego muškarcima sa invaliditetom, pravi li sredina razliku?
Ana Đokić – Da bih odgovaila na ovo pitanje, želim da sa vama podelim jednu konstataciju: poznajem puno osoba sa invaliditetom i kada je u pitanju društveni život, međuljudski osnosi, zapošljavanje, obrazovanje, tu su mi žene nekako dominatnije i sigurnije u ono što žele.
Kada je u pitanju stupanje u brak i bračna zajednica mnogo više poznajem žena sa invaliditetom koje su stupile u brak za muškarcima sa invaliditetom. Većina muškaraca sa invaliditetom koje poznajem u braku su sa ženama koje nemaju invaliditet.
Poznanice sa invalititetom koje su pripadnice LGBT populacije bez predrasuda i otvoreno pričaju o tome. Žene sa invaliditetom se pored brojnih prepreka, nerazumevanja okoline, a i partnera, trude da sačuvaju brak i porodicu. Nije lako živeti sa invaliditetom, trudeći se da ponekad ispuniš očekivanja roditelja, okruženja, partnera.
Svoje želje i poneka očekivanja okoline treba da ostvariš uz veliki napor i uz brojne prepreke. Žene sa invaliditetom to mnogo lakše i brže savladavaju. I u toj svakodnevnoj borbi su istrajnije.
UM: Poruka osobama sa sličnim problemima.
Ana Đokić – Da ne odustaju na prvoj prepreci na koju naiđu, već da se više informišu o svojim pravima, kako bi te prepreke lakše savladali.
Pratite UžiceMedia i naš serijal „Ako pobedim sebe, pobedila sam sve“, priče žena koje se ne predaju.
O razvijanju veština osoba sa invaliditetom u Udruženju distrofičara Zlatiborskog okruga i Udruženju invalida cerebralne i dečije paralize realizuje kroz organizovanje različitih aktivnosti i manifestacija u okviru redovnih ili programskih aktivnosti, za portal je govorila Biljana Subotić.
Aktuelni podaci o kovidu za Srbiju na sajtu Ministarstva zdravlja Srbije.
