Zlakuški lončari, ili kako ih još zvali, crepuljari, poznati su od davnina po izradi lonaca, pržulja, pekača od gline u koju dodaju mleveni kamen, a zatim posuđe rade na točku, takozvanim zidanjem, ručno, i peku na otvorenoj vatri. Radi se o zanatu koji se nasleđivao sa kolena na koleno, i koji se polako gubio i zanemarivao, iako je stoleće ranije, svako domaćinstrvo u ovom selu imalo grnčarski točak. Do pre dvadesetak godina bilo je ostalo samo dvojica grnčara u selu. I na sreću, dogodio se preokret.

Oživeo zanat, oživelo selo i postalo poznato širom sveta. Stigli zlakuški zemljani lonci, šerpe, pekači, sve do UNESKA. U ovoj godini je postupak nominacije, od 2019.godine izvesno je da će grnčarija Zlakuse biti na reprezentativnoj listi UNESKA za nematerijalnu kulturnu baštinu, nadaju se inicijatori nominacije. Danas se više od četrdeset domaćinstava aktivno bavi grnčarstvom, porodice se izdržavaju od prodaje zemljanog posuđa.

A ovom preokretu dorinela je i Međunarodna kolonija umetničke keramike u Zlakusi, koja dve decenije okuplja umetnike iz celog sveta, oni uče od zlakuških grnčara, ali unose i svoje tehnike. I tako je nastao savršeni spoj tradicije i modernog. Zlakuški lončari su ponovo poštovani majstori svoga zanata, a umetnici naučili kako ručno da savladaju glinu i svojom maštom je oblikuju, a onda prepuste plamenu.

Glina, kamen, točak i vatra

Najpoznatiji grnčari, a ne ljute se kada ih zovu i lončari, nekada meštani susednih, bogatijih sela zvali su ih i crepulajrima (što je tada značilo da im se rugaju) danas su u domaćinstvima Šunjevarića, Nikitovića, Savića, Drndarević, Tešića… Svetozar Šunjevarić naučio je zanat od dede i oca. Kaže, tri veka neprekidno u njegovoj famili izrađuje se zemljano posuđe:

„Težak je ovo zanat. Moraš prvo da obezbediš dobru glinu, da samelješ kamen i sve to dobro izmešaš. Napravi se smesa koju onda rukama obrađuješ na točku. Mnogo snage treba da uradiš lonac od sto kila. To su oni veliki lonci koji se koriste za pripremu svadbarskog kupusa. Znoj lije sa tebe, ali ne smeš da prekineš posao, točak se vrti, ruke moraju biti brze, vešte… lepiš ručke, okolo lonca praviš šare, ukrase, kako ti volja. Ona lonac, sač, pekač… sušiš na vazduhu, pa pečeš na otvorenoj vatri. Ti poslovi se rade i leti i zimi, nema prestanka. Ima posla, ima zarade, nije to ne znam koliko, ali živimo od onoga što znamo da radimo. Ne odstupamo od starog načina izrade, i zbog toga za Zlakusu svi su čuli. Dolaze turisti da vide kako mi to radimo, ali i kupe. Dobro je da i ovi mlađi u selu hoće da nauče kako se izrađuje zemljano posuđe.“

„Lončarka“ Danica

U većini domaćinstava izrada zemljanog posuđa je isključivo muški posao. Izuzetak je Danica Šunjevarić. Kaže, gledala je kako to rade u familiji u koju se udala, pa malo po malo i naučila je sama da napratvi lonce, pržulje, ali i ukrasnu grnčariju-saksije, ćupove, amfore. Trebalo je dosta upornosti da potpuno ovlada ovim poslom, priznaje Danica, i priča nam:

„Nekada je bilo nezamislivo da žena uzme glinu u ruke, da sedne za drveni točak, i počne „slagati“ lonac, pržulju… iako su supruge lončara ovde oduvek imale nadimke „lončarka“ ili „crepuljarka“. Ako mene pitate, kako izdržavam, pa, eto, zavolela sam ovaj posao, težak je, ceo dan prevrćem zemlju po rukama, ali sad su ruke naučile, i ovaj posao je pravo uživanje, gledaš, izlazi iz ruku amfora, veća, manja, onako kako želiš, izlazi lonac, sač…točak se vrti, ti ga pratiš, zaustaviš, popraviš, nastaviš…

Ne bih ovaj zanat menjala ni za šta na svetu. Ja sam završila tekstilnu školu, mogla sam naći posao u struci, i šta? Da radim za petnaestak hiljada dinara, nisam htela. Ovde sam svoj gazda, kaže nam Danica. Rodom je iz sela Ribaševine, i kaže: „Bilo je ovo za mene potpuno nepoznato, moja porodica se godinama bavi poljoprivredom, imamo maline, i ja sam mislila da ću se baviti proizvodnjom malina, paradajza, paprike, znala sam kako se radi u plastenicima.

Ali, eto, udadoh se odmah posle srednje škole, dođoh u Zlakusu, i počeh život sa Vasom. Dobili smo sina i kćerku i oboje smo tada bili bez posla. I okrenemo se porodičnom zanatu. Ja počnem da radim, a Vasa nadgelad, pa kaže: „Batali, nije dobro“, pa ponovo, on opet kaže da ne valja. Ostavim, ustanem, pa se vratim, krenu suze same… Bila sam uporna.“ Danas je Danica glavni majstor u njihovom domaćinstvu, a pomažu i deca. „Dobri su đaci, i ne bih volela da naslede ovaj posao, treba da završe fakultete i odu iz Zlakuse“, dodaje Danica Šunjevarić, odgovorna majka i vešta grnčarka.

Međunarodna kolonije umetničke keramike „Zlakusa“ pokrenula je ponovo stari zanat, ali i celo selo Zlakusu. Najzaslužnija za vraćanje u život ovog starog zanata u Zlakusi je profesorka Sofija Bunardžić koja je i autor i umetnički direktor Kolonije.Tako je i Srednja umetnička škola u Užicu, gde ona predaje, dobila grnčarski smer koji svakog upisnog roka ima najveći broj kandidata. Profesorka Bunardžić do sada je u Zlakusu dovela preko 350 umetnika iz 40 zemalja, a urađeno je oko 1000 umetničkih predmeta.

Zlakuški zenljani lonac – „srpski cepter“ ima neograničen rok upotrebe

Danas su grnačri Zlakuse, a ima ih preko četrdeset, okupljeni u Udruženje lončara „Zlakusa“, predsednik je Darko Tešić, njegovi su se preci stolećima bavili lončarstvom. Cilj osnivanja Udruženja je očuvanje i zaštita zlakuške tehnike izrade zemljanog posuđa, pa je pre osam godina održan prvi sajam lončarstva „Lončarijada“, prezentovani su zanat, proizvodi i pripremanje hrane u zemljanim posudama. Od tada, svake godine Udruženje organizuje manifestaciju „Jesen u Zlakusi“.

Svi iznesu svoje proizvode na igralište, na ulazu u selo, kuva se po nekoliko velikih lonaca kupusa i pasulja, a meštani se takmiče u spremanju jela, isključivo u sudovima koje oni prave. Lončari imaju zaštitni znak Udruženja „Z“, kao dokaz izrade proizvoda na tradicionalni način uz upotrebu izvornih materijala . Zlakuški zemljani lonac zaštićen je i kao unikatan srpski proizvod. Grnčarija iz ovog sela toliko je poznata da su je čak prozvali „srpski cepter“.

Pre nekoliko godina kolonija „Zlakusa“ otvorila je izložbu zlakuških radova unutar Potpećke pećine koja se nalazi kilometar ipo od centra Zlakuse, a glineno posuđe se tako uklopilo u praistorijski ambijent, da su mnogi posetioci mislili da su to praistorijske iskopine. Iako se glineno posuđe često koristi kao dekoracija, ukras u kućama i vikendicama, njegova upotreba u kulinarstvu je veoma široka, a rok upotrebe neograničen.

Hrana iz ovog posuđa je ukusnija ako je proces kuvanja duži. U Udruženju nam još kažu, lonci, šerpe, činije, poslednjih godina dosta se prodaju u Sloveniji. Veliki broj tamošnjih ugostiteljskih objekata priprema I služi hranu u zemljanom posuđu.

A u Srbiji, zna se, ko sprema čuveni svadbarski kupus, sprema ga isključivo u zlakuškom loncu.

- Advertisement -