Kraljevi, naučnici, umetnici birali su i biraju Zlatibor i to ne bez razloga. A koji su to slavni gosti Zlatibora, i zašto ga toliko „opsedaju“? Podsetimo na neke od njih!

Kraljevi, naučnici, umetnici

Po kralju Aleksandru „Kraljeva voda“

Trgovinski glasnik 1892. godine piše: „Zlatibor je vrlo zdravo mesto, ovamo dolaze rekonvalescenti koji su naklonjeni i pate od raznih plućnih bolesti. Njih upućuju lekari, i mnogima dobro čini i za potpuno zrdavlje dobro je ovamo provesti izvesno vreme na čistom vazduhu, jer se čovek preporodi i oseća se mnogo lakši i veseliji…


Ali ono što je najneugodnije i najneudesnije, to je da na Zlatiboru nema nigde nikakve kuće, niti građevine da čovek može noćivati, od kiše se skloniti, osim koliba što su kod trgovačkih dželepa, ali one su samo za momke trgovačke…“

Ribničko jezero (Foto: N.T. Arhiva UžiceMedia)


Pred kraj 19. veka oduševljen planinom, Milan Milićević, tadašnji ministar prosvete upućuje apel nadležnima da se podignu gostionice na zlatiborskim vrhovima Torniku i Čigoti. Hroničari beleže da su dve posete visokih zvaničnika bile presudne za dalji turistički razvoj Zlatibora.
U leto 1893. u protokolu zvanične poste kralja Aleksandra Obrenovića Užicu, predviđen je poljski ručak kraj izvora Kulaševac na Zlatiboru: „Toga dana narod iz okolnih sela dočekuje kralja sa velikim veseljem i radošću, a predsednik čajetinske opštine, Petar Mićić, u zdravici upućuje molbu da se taj izvor nazove „Kraljeva voda“, te da taj nepresušni izvor bude večiti spomenik kraljevog dolaska. Dirnut toplim gorštačkim gostoprimstvom, kralj je prihvatio predlog, i već sledeće godine podignuta je česma“.


I to je bio prvi zidani objekat u samom centru Zlatibora, česma stoji i danas, voda je pitka, hladna, a tokom leta uvek je gužva pred česmom. Nakon kraljeve poste Zlatiboru, na ovu planinu stiže Aleksa Popović, užički advokat, bivši predsednik Narodne skupštine Kraljevine Srbije. On dolazi sa obolelilm sinom u smešta se u jednu usamljenu čobansku kolibu, u nadi da će dečak ozdraviti.

I on je zaista ozdravio, a već sledeće godine ovaj srpski uglednik podiže na Zlatiboru zgradu od borovih brvana da tu provodi naredna leta sa porodicom.
Nije stao na tome, pa je 1889. godine u Čajetini osnovao „Društvo za izgradnju sanatorijuma“ pod imenom „Dom Miloša Velikog“. Vrlo brzo su sakupljena sredstva dobrovoljnim prilozima po celoj Srbiji, ali posle Majskog prevrata, i smene na srpskom prestolu, sakupljena sredstva su upotrebljena za izgradnju škola po zlatiborskim selima.

Kraljevi, naučnici, umetnici

„Po odlasku kralj Petar je dugo pričao o lepoti Zlatibora“


Bilo je još srpskih kraljeva na Zlatiboru, pisali su hroničari, a list „Politika“ od septembra 1905.beleži dolazak kralja Petra Prvog Karađorđevića na Zlatibor, ili srpske Alpe, kako su tada zvali ovu planinu:„ Sledećeg jutra, 13. septembra u 7 časova kralj i prestolonaslednik u pratnji svoje svite i domaćina Alekse Popovića krenuli su na Zlatibor.


Duga kolona fijakera lagano se pela uz oštre i opasne serpentine Zabučja (brdo iznad Užica), a okupljene skupine meštana pozdravaljale su vladare, deca su ih zasipala cvećem. Na čelu povorke jahali su konjanici, najbolji u užičkom okrugu. Prvi odmor predvićen je u Mačkatu (selu koje je danas poznato po tradicionalnoj proizvodnji suvog mesa) gde su isperd škole i crkve čekali okupljeni meštani u besprekorno obrazovanom špaliru.


Sveštenik Radovan Trifunoivć uputio je vladaru i njegovom sinu dobrodošlicu i izrazio radost u ime svojih parohijana. Dok su u lepo okićenom venjaku devojke posluživale goste, kralj je razgovarao sa seljanima o letini i drugim problemima koji su mučili ove ponosite gorštake.“ A onda je kraljeva povorka sa stotinak konjanika krenula dalje, ka Zlatiboru, i kada su izašli na Palisad, koji je početak zlatiborskog platoa, zastali su za trenutak, zavladala je potpuna tišina. Svi su bili očarani ukazanim prizorom.


Skoro pusto, ustalasano prostranstvo, oivičeno planinskim vrhovima Tornikom, Čigotom i Čavlovcem, zlatilo se od septembarskog sunca. Dok su se nakratko odmarali pred malim drvenim restoranom bivšeg naprednjačkog poslanika Mijaila Jevremovića, kralj je diveći se ovom krajoliku savetovao Užičane da tu podignu sanatorijum i obećao da će češće dolaziti“ zabeležile su Srpske novine 16. septembra 1905.
Poznati akademik, biolog, Miladin Pećinar, u to vreme učenik užičke Realke zapisao je kako je na doček kralja otišao sa ocem i sestrom, a opisujući kraljev povratak sa Zlatibora u Užice, beleži kako se kralj zaustavljao u više usputnih sela:

Spomenik akademiku Pećinaru u centru Zlatibora (Foto: Nada Tošić UžiceMedia)


„ U selu Ljubanjama, kralj je posetio domaćinstvo predsednika opštine Blagoja Prljevića. Na domaćinov znak, iznet je sto u dvorište, a planinka je donela karlicu sa mlekom i kajmakom. Kralj je bio dirnut ovim gestom i opraštajući se od ove porodice bogato je darivao njihovu decu. Oko 17 časova gosti su puni utisaka stigli u Užice. Te večeri u kraljevom domu priređena je večera za oficire užičkog garnizona, a kralj je dugo pričao o lepoti Zlatibora…“

Kraljevi, naučnici, umetnici

Pančićeva traganja za zlatiborskom florom, narcis, munika, jeremičak


A osim kraljeva na Zlatibor su dolazli naučnici, pesnici, slikari, glumci, Josip Pančić, lekar po pozivu, koji je doktorsku disertaciju iz prirodnih nauka odbrabnio u Pešti 1843. godine, još tokom boravka u Beču, dogovaraio se sa Vukom Karadžićem da zajednom idu u jugozapadnu Srbiju, Vuk zbog govora i jezika, a Josip zbog bogate flore. Vuk je tada sugerisao Pančiću da i ode za lekara u Užice, jer mu je tu Zlatibor bogat retkim biljem.


Ipak nije se tako ostvarilo, Vuk je ostao bez obećanih ruskig para, ali Pančić je više puta pohodio Zlatibor, a kako je zapisao, da bi osetio prirodne stvari: „Prirodne stvari nisu mašte koje se u nadraženom mozgu začinju, nisu misli koje mogu čitanjem i čuvanjem da se shvate i zapamte, prirodne stvari moraju očima da se vide i prstima opipaju.“


Posle otkrića endemske vrste omorike na planini Tari 1875. Pančić prelazi na susednu planinu Zlatibor, tačnije u selo Semegnjevo, i tada je zapisao: „U Semegnjevu smo ispitali čistu glinu koju narod pri pranju umesto sapuna koristi… iz Semegnjeva popeli smo se na Tornik i po njegovim stranama našli retke biljke, kao što je narcis, koga Užičani zivu zelenika, i jeremičak, biljku žutog cveta.


Obe ove biljke su mirisne biljke Zlatibora i one se bezobzirno branjem uništavaju…. Išli smo dalje i prešli u zlatiborako selo Sjeništa, tu smo otkrili zlatni bor i muniku dva četinara za koja nam kazaše da ovde rastu. Kazaše mi da drvo minuka dosta raste u selu Murtenici. Dugo smo proučavali i znamo sigurno da je to vrsta bora sa korom jele, a kada je drvo starije, ima „zmijsku koru“.


Raste na krečnjačkim stranama, i to je endemična vrsta.“ Zabeleženo je kako je veliki naučnik Josip Pančić dugo i više puta boravio na padinama Zlatinbora, od meštana je iznjamljivao konje da bi svuda stigao, a u svoja istraživanja vodio je uvek po petnaestak studenata botanike.

Priroda Zlatibora mami i danas turiste, kojih ima u svako doba godine (Foto: Arhiva UM)


Pjer Križanić na Zlatiboru odeven u seljačko odelo često ležao na ćilimu pod kruškom


U prelonim ratnim i poratnim godinama Zlatibor je bio mesto gde su utočište i mir nalazili književnici, novinari… Rodonačelnik srpke karikture, Petar Pjer Križanić, osnivač „Ošišanog ježa“ više puta „obreo se „na Zlatiboru silom prilika, ali i da uživa. Užički književik i publicista Radovan Popović, nakon Pjerove smrti 1962. zabeležio je sećanja baba Jovanke, tetke Pjerove supruge Lize Marić, rodom iz Kosjerića, o njegovim boravcima na Zlatiboru:


„Prvi put nam je Pjer došao na početku rata (1941).Bio je mesec april i on je krenuo za Sarajevo. Na stanici u Staparima sišao je i pešice krenuo kod nas… tadašnje vlasti su ga tražile,kasnije su ga tražili i Nemci. Po selu su se raspitivali za „žurnalistu“ Križanića. A selo nije poznavalo takvoga. Ljudi su znali za jednog dobrog čoveka koji ih je razumevao, koji im je poznavao dušu- čika Marića, kako su Pjera ovde svi zvali. On je provodio dane čuvajući krave sa Veljkom Kokorinom na Osoju, igrao šah sa učiteljima u Čajetini i čitao nekakave knjige.


On je ovde na Zlatiboru živeo pod imenom Marić za vreme rata. Nosio je seljačko odelo, kapu, cokule, vezene čarape…. Do kasno u noć je čitao, pričao sa nama i svi su ga voleli. On je zavoleo Zlatibor, i naše ljude, njihovu bistrinu, razboritost , oštoumnost…. Nakon četiri meseca boravka, otišao je.


Posle rata dolazio je još dva puta. Jednom mi je rekao kako bi želeo da živi negde na Zlatiboru, da ovde na našoj njivi podigne malu kućicu za odmor. Ovako mi je rekao „Nigde ne bih želeo da živim nego ovde na Zlatiboru. Nigde nema takvih ljudi. Uvek sam mu skidala mlad kajmak, voleo ga je. Često je iznosio ćilim pod krušku u dvorište i ležao posmatrajući okolinu.


Žao mi je što nisam mogla da odem Pjeru na sahranu, dobila sam telegram, ali ovo vreme i zdravlje nije najbolje sećala se baka Olga vremena kada je svetski karikaturista,pisac, esejista, Pjer Križanić boravio na Zlatiboru.“


„Sviraj kako bi te planina čula!“


„Kada na planinu stigne leto, požure mnogi zdravi i bolesni, deca i odrasli, sportisti i umetnici. Ovde na Zlatiboru su se mogli sresti i Milorad Pavić, Stevan Raičković, Kosta Dimitrijević, Puriša Đorđević, Milić od Mačve, Mihailo Vukdragović, Predrag Milojević, Divna Đoković, Brana Surutka… piše u svojoj knjizi sećanja „Nostalgija“ Žarko Petrović, Užičanin, poznati kompozitor, autor popularne balade „Sve moje jeseni su tužne“.


Žarko ima porodičnu kuću na Zlatiboru, te je bio domaćin brojnim poznatim ličnostima, a u pomenutoj knjizi još zapisuje: I kada se skupimo na Zlatiboru, svi kružimo okolo, kod mene u kući, kod Milića, u brdima zlatiborskim, idemo u kafanice.

Zlatibor u delima umetnika (Foto: Arhiva UM)


I pričamo o umetnosti, Srbiji, ćirilici, sutrašnjici, ali i o caru Dušanu, Aleksandru. Milić voli da ja sviram pred otvorenim vratima moje kuće i kaže: „Sviraj kako bi te planina čula!“ Pred Milića iznosim crno vino, a ostali sede i slušaju uz kafu i sokove.


Stigao je na Zlatibor i akademik. Profesor Mihailo Vukdragović, posetio me u mojoj kući. Kaže za sebe da je bivši mason. Obožava rad sa amatesrkim horovima i brine o njihovim nastupima na festivalima. Jedan je od osnivača Saveza kompozitora posle rata. Bio je veoma rezervisan prema zabavnoj muzici. Kažu da je pre rata pripadao Nezavisnoj demokratskoj stranci.


Inače on je bio đak češke kompozitorske škole. Videćemo se na Zlatiboru tako se svakog leta rastajemo kada odlazimo sa ove naše i moje planine,“ zapisao je Žarko Petrović.


Milićev čardak na Zlatiboru i Tolstojev unuk


Milić Stanković, poznati srpski slikar, poznatiji kao Milić od Mačve često je boravio na Zlatiboru. U tom kontekstu u svojoj „Nostalgiji“ pominje ga Žarko Petrović, a Zlatiborci ga pamte kao ekscentričnog umetnika.


Zlatiborskim padinama često je šetao zaogrnut crnom pelerinom, sa naboranom beretkom i vladičanskim štapom. Sebe je nazivao i Slikarem neba i zemlje, a projektovao je i sagradio tri „vetrovite kule“:“ Radovanovu kulu“ u Mačvi, „Milićevu stiharu“ na Zlatiboru i „Kulu na sedam vetrova“ u Beogradu na Zvezdari. U njegov zlatiborski „čardak ni na nebu ni na zemlji“ koji je počeo da gradi 1967. godine dolazili su mnogi poznati umetnici, Milićevi prijatelji i znatiželjnici.


Žarko Petrović u sećanjima beleži: „Leta 1974. na Zlatibor je kao gost Milića od Mačve stigao unuk Lava Nikolajeviča Tolstoja, grof Tolstoj. Žena mu je Francuskinja, ali je po želji muža grofa Tolstoja prešla u pravoslavlje… I teče dan i noć pesma zlatiborska srpska i ruska, priča o Srbiji i Rusiji, Jasnoj Poljani, krstu i željama nedostižnim.


A Zlatibor nas obavija svojim opijajućim vazduhom. Nije mali broj Milićevih slika nastao pod uticajem zlatiborskih prirodnih lepota.“Njegov čardak na Zlatiboru još uvek je ostao kao mogućnost da zaživi kao trajno sećanje na umetnikov život i turistički atraktivan objekat. „Tu sam na planeti, ali neuhvatljiv. Pojaviću se opet kroz dva veka“, govorio je Milić od Mačve.

Kraljevi, naučnici, umetnici

Pesnici na Zlatiboru i „Zlatiborska pesma“


Nije mali broj stihova napisan o Zlatiboru. Ljubomir Simović, Stevan Raičković, Miša Sranisavljević, Radomir Andrić, Ljubivoje Ršumović, Milovan Vitezović, Dragan Jovanović i mnogi drugi pesnici imali su posebnu inspiraciju na Zlatiboru, a 2007. godine objavljena je antologija „Zlatiborski pesmopleti“ u izboru Radomira Andrića.


Pesnik Stevan Raičković često je sa porodicom dolazio na Zlatibor, a o njegovom poetičnom odnosu prema prirodi pisali su mnogi kritičari i pesnici. Tako je Ivan Lalić pisao da je priroda u Raičkovićevoj poeziji jedan relativno izgubljeni raj sa kojim se možemo na trenutak identifikovati. Tako je verovatno nastala i Raičkoviećva „Zlatiborska pesma“ koja potvrđuje pesnikovu „čežnju za izgubljenim“a.U to nas uveravaju i prvi stihove pesme:


Ako se nebo širilo kao plava uteha,
Ako je sunce imalo nešto od tvog disanja
Mi smo bili dva bora, tužna bez greha
Dve grane što se lome i ćutanje… dva pitanja…“


I danas poznati rado provode vreme na Zlatiboru


I danas Zlatiborom hode poznati. Mnogi od njih imaju svoje kuće na ovoj planini, mnogi provode vikende i godišnje odmore u skupim turističkim objektima. Zlatibor se promenio, promenili su se i gosti. Viđeni i česti gosti su i dalje političari. O nekima od njih u tekstu Kraljevi, naučnici, umetnici

Zlatiborska gondola (Foto: Arhiva UM)


Poslednjih petnaestak godina bila je praksa da petkom uvek Užice poseti neko od aktuelnih ministara, znalo se, taj ministar vikend provodi na Zlatiboru. Estradni umetnici, sportisti, gradski i republički čelnici, svi oni imaju svoja mesta na Zlatiboru, svoje lokale, mnogi svoje skupe kuće i vile za odmor.


Poslednjih desetak godina na Zlatiboru su nikli brojni hoteli, i apartmanska naselja, ski -centar Tornik, panoramska gondola duga devet kilometara… sreća te je Zlatibor veliki i još uvek je mnogo površina netaknute prirode, a Zlatiborci su razboriti i praktični, pa im nije svakog gosta tri dana dosta.


Zlatibor se prostire na površini od oko 1000 kilometara kvadratnih, dugačak je oko 30, a širok oko 15 kilometara. Najviši vrh je Tornik sa 1500 metra. Zlatibor je na oko pola puta od Beograda ka Crnogorskom primorju, a preko Zlatibora prelazi pruga Beograd – Bar.
Postoje tri tumačenja o nastanku imena ove planine. Jedno da je nastalo od žute boje pašnjaka naročito tokom septemba, drugo da su doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine hvalili Zlatibor zbog bogatstva četinarske šume, te su gvorli “zlatni bor”, a postoji tumačenje da je ime nastalo od vrste belog bora koji je otkrio sarajevski inženjer Salih Omanović.


Ta vrsta bora koji je nazvan “zlatni” sačuvana je još samo u selu Negbine, i stavljen je pod zaštitu države. Iako je veliki deo Zlatibora urbanizovan, iako je sagrađeno previše građevinskih obejkata, Zlatibr i danas krase prelepi proplancima, bujni pašnajci, brojni planinski potoci, a pre svega specifična klima.


“Ruža vetrova” baš se dobro rascvetala na Zlatiboru, leta su topla, bez sparine i žege zbog stalnog prisustva povetarca, zime nisu jake, a snega ima od oktobra do kraja aprila. S obzirom na velike klimatske promene, ima zima kada je na Zlatiboru sneg oskudan, ali tu su snežni topovi koji “zasipaju” pahuljama popularni ski -centar Tornik.

I to nije sve, pored ovog teksta Kraljevi, naučnici, umetnici…, serijal nastavljamo o poznatim ženama, porodici Đenić i drugima.

Zlatibor lep i po kiši (Foto: Nada Tošić UžiceMedia)


Pratite naš serijal ZamenitiZlatiborci, kraljevi, naučnici, umetnici… tu je još korisnih tekstova iz istorije, turizma i drugih oblasti… Pratite naš sajt!

- Advertisement -