Čudotvorna ikona rađena je po uzoru na Karejsku ikonu „Dostojno jest“, jedna od najvećih svetinja u manastirskoj crkvi iz 1803. godine i to je ikona koju je doneo, pretpostavlja se, neki ruski hodočasnik sa Svete Gore.
Ni banatska junska vrućina nije ometala da saslušamo vrlo zanimljivu istoriju manastia, koju nam je kazivala monahilja Makrena Krsmanović, iz sestrinstva Mesića.
U gradu Vršcu udaljenom desetak kilometara od granice sa Rumunijom, a osamdeset od Temišvara, sve je u harmoniji, te putnici namernici, kakav je i reporter „Užicemedia“, mogu se diviti podjednako arhitekturi katedrale Svetog Gerharda, Rumunskoj pravoslavnoj crkvi i Sabornoj crkvi Svetog Nikolaja, koja je u neposerdnoj blizini Vladičinog dvora- boravištu vladike banatskog, Vršačkoj kuli, Gradskoj kući, Gradskom muzeju, Kući- muzeju Sterije Popovića…
Čudotvorna ikonaTri predanja o nastanku manastira Mesić
Manastir Mesić je spomenik kulture od izuzetnog značaja, danas je to ženski manastir, a naša sagovornica, monahinja Makrena (Krsmanović, naša sugrađanka), ovako nam govori o bogatoj istoriji manastira:
– Postoji više predanja o ovom manastiru, ali ono što je sigurno, ovo je najstariji manastir u Banatu. Govorimo o predanjima, pouzdanih pisanih podataka nema, jer manastir je kroz svoju istoriju više puta paljen, i obnavljan, gorela je manastirska arhiva, tako da se mi govoreći o predanjima, pozivamo na stare izvore, materijalnih izvora nema.
Tako, prvo predanje govori da su ga osnovali učenici svetih Kirila i Metodija, koji su na prostorima severozapadne Unije imali svoj manastir Svetog Jovana, gde su 1054. godine ukazom austrougarskog vladara bili proterani iz tog prostora , naseljavaju ove prostore i tu osnivaju manastir.
Drugo predanje kaže da je manastir osnovao učenik Svetog Save, Arsenije Sremac 1225. godine i bio je prvi iguman ovde.
Treće predanje govori da su manastir osnovali sveti Brankovići u 15. veku, i ova crkva koju danas vidite je iz 15. veka.
Arheološka iskopavanja i analize koje su rađene oko manastira, utvrdile su da ova crkva stoji na temeljima starije crkve, a iz koga je ona tačno perioda, nije utvrđeno do kraja.
Ono što je sigurno, i tačno, je da je manastir Mesić kroz vekove živ manastir i u njemu unazad osam vekova neko živi. Za vreme Turaka kada je tri puta paljen, u turskim zapisima stoji da se uvek neko vraćao, a najduži period kada je bio pust, je tri godine.
I ova crkva zbog stalne aktivnosti i života u manastiru, dobija posebnu težinu i značaj. Kroz vekove ovo je uvek bio muški manastir, do 1952. godine, jer ovi prostori su bili najpre pod Turcima, zatim pod Ugarima, i nije bilo uslova za žensko monaštvo.
Čudotvorna ikona „ Dostojno jest“
– Crkva je građena u klasičnom raškom stilu, a barokni zvonik je dograđen u 18. veku ,da bi se napravio neki kompromis sa rimokatolicima na ovim prostorima. U vreme Austrougarske nije baš mogla toliko da crkva ima izrazito pravoslavno obeležje, kako ga danas vidimo sa ovom njenom kupolom i stilom gradnje.
Cela kupola bila je pokrivena krovom, onako u moravskom stilu, unutrašnjost je bila okrečena u belo, freske su bile prekrečene i bile su mestimično naslikane neke barokne varijante ikona, a to i danas na nekim mestima možete videti u crkvi.
Danas jedna od najvećih svetinja u manastirskoj crkvi je čudotvorna ikona iz 1803. godine i to je ikona koju je doneo, pretpostavlja se, neki ruski hodočasnik sa Svete Gore. Rađena je po uzoru na Karejsku ikonu „Dostojno jest“, to nije njena kopija, to je druga ikona na istu temu.
Sve bogorodičine ikone imaju određeno svoje ime po načinu na koji Bogorodica drži Gospoda, po nekoj priči, po nekom isceljenju kao što je Trojeručica jerusalimska.
Ovo je čudotvorna ikona koja ima naziv „Dostojno jest“, zato što se pred njom javio Arhangel Gavrilo u 9. veku na Svetoj Gori i otpevao je do tada deo nepoznate pesme „Dostojno jest“ Svetoj Bogorodici, i to je ušlo u bogosluženja.
Pored čudotvorne ikone, još jedna je svetinja ove, u ovom kivotu sa desne strane je ruka, ona je od voska, ali se unutra nalazi velika čestica moštiju svete Angeline, despotice srpske, koja je ktitorka manastira Mesića.
Tu je i čestica svetih moštiju Svetog Arsenija Bogdanovića Sremca, prvog igumana manastira, kako mi držimo po drugom predanju. Vidite, kako rekoh, ima i nekoliko baroknih fresaka, kao što je Usekovanije glave Svetog Jovana Krstitelja, a ovakve freske su mestimično bile naslikane preko ovih vizantijskih fresaka. I one su ostavljene kao svedočanstvo tog vremena, kada je skinut malter i kreč sa ovih ikona koje su dosta oštećene. A orginalni freskopis u crkvi je iz 1743. godine.
Na kraju monahilja Makrena podseća da je manastir Mesić najveći u Banatu, bio je veliki zemljoposednik šume, bio je i najbogatiji manastir, te zbog toga nije nikada ni ukidan.
Restutucijom je vraćeno manastiru ono što je 1946. oduzeto, najveći deo imovine je vraćen. Manastirska crkva je posvećena rođenju Svetog Jovana Krstitelja još 1660. što je jedinstven slučaj među srspkim manastirima.
A ono što takođe spada u burnu istoriju manastira Meseć, jeste podatak da je tokom Prvog svetskog rata, na drugi dan Vaskrsa, 24. aprila 1916. izgoreo crkveni toranj, a zvona otpala. Dve godine kasnije, manastir je bio opljačkan od strane Rumuna, meštana sela Mesića, ali i iz drugih okolnih sela.
Bes rumunskih meštana iskaljen je noževima na portretima srpskih crkvenih velikodostojnika na zidovima crkve, a ono što nije uzeto iz manastira, uništeno je, polomljeno i isprljano.
Kada se sve smirilo, nastojatelj manastira, Vićentije Vukosavljević, krenuo je iz početka, popravio, okrečio, zasadio polomljeno voće. Manastir je vraćen u ranije stanje pod upravom starešine Vladimira Dimitriojevića koji je bio na čelu manastira od 1907. do 1923.
A onda desila se još jedna nezgoda. Požar u okolini Vršca uništio je 1927. veliki deo manastirske šume.
Vršačka kula, saborna crkva Svetog Nikolaja, katedrala Svetog Gerharda
Pored najvećeg manastira banatske eparhije, da bismo znali još nešto više o ovom delu Srbije, moramo videti i još nekoliko karakterističnih vršačkih građevina iz 18 i 19. veka. Simbol grada Vršca je Vršačka kula, simbol je ne samo grada, već i cele okoline.
Beleži se da je sazidana 1439. i veruje se da je ovu građevinu podigao Đurađ Smederevac, posle pada Smedereva, sa ciljem da zašititi svoje posede na prostoru današnje Vojvodine. Od celog utvrđenja, najbolje očuvana je takozvana Dondžon kula, visoka 20 metara, koja je restaurirana.
Ova kula najviše je porušena posle Karlovačkog mira 1701. i više nije mogla biti korišćena u vojne svrhe.
Saborna crkva Svetog Nikolaja nastala je u 18. veku i najstariji je pravoslavni hram Vršcu. U kriptama crkve sahranjeno je nekoliko vršačkih vladika. Crkva nije samo pravoslavni hram, već je i značajan spomenik kulture koji je ukrašavalo niz poznatih slikara, čija se dela i danas nalaze u njoj.
Tu je desetak celivajućih ikona, rad Nikole Neškovića, ikonostas koji je uradio Pavel Đuraković, Simeon Jakšić i Mihailo Popović radili su u ovoj crkvi na zidnom slikarstvu, a dve slike uradio je i Paja Jovanović. To su slike “Sveti Nikola spasava osuđenike”, i Sveta Angelina, a za ovu sliku se veruje da je Paja Jovanović lik Angelinin radio na osnovu lika svoje majke.
Katolički hram u centru Vršca posvećen je Svetom Gerhardu, a zidan je od 1860. do 1863. i danas predstavlja jedan od najreprezentativnijih objekata u gradu. Rađen je u stilu srednjevekovne gotičke kulture.
Enterijer crkve bogato je opremljen izrezbarenim nameštajem, ukrašen zidnim i oltarskim slikama, vitražima i skulpturama. Ono po čemu se ova crkva, sem svoje veličine, ističe su orgulje zbog kojih je crkva i svojevrsna koncertna dvorana, gde su do sada nastupali mnogobrojni horovi i poznati operski pevači.
Ovo je najveća rimokatolička cvrkva u Srbiji, a bila je druga po veličini u SFRJ, odmah posle zagrebačke katedrale.

Gradska kuća (Magistrat), u kojoj se danas nalazi Skupština opštine Vršac, je kompleks koji se sastoji od tri zgrade građene u tri veka, 18. 19. i 20. veku. Vršac je Gradsku kuću dobio pošto su se 1795. ujedinile dve opštine, srpski Vršac i nemački Vršac u jedan grad, koji su do tada postojali kao samostalne administrativne jedinice.
Za potrebe uprave novog grada zakupljena je kuća Maksima Spajića, a kasnije i Dimitrija Lotića. Godine 1895. počela je gradnja novog zdanja u čije temelje je ugrađena spomenica napisana na latinskom i srspkom jeziku, a potpisana od strane najuglednijih stanovnika Vršca.
Gardski muzej – Konkordija u Vršcu nastao je na predlog Julijusa Friša, a za kustosa je postavljen Feliks Mileker, čija je velika zasluga za obogaćivanje muzejskih zbirki putem terenskih iskopavanja, otkupa predmeta od kolekcionara, a znatan deo starina kroz poklone brojnih darodavaca.
Prva velika izložba za javnost otvorena je 1896. godine. Danas muzej broji preko 250.000 eksponata u nekoliko stručnih odeljenja: arheološko, istorijsko, numizmatičko, etnološko, prirodnjačko i umetničko, kao i konzervatorska radionica.
Među najvažnijim predmetima u muzeju su preistorijski predmeti iz gvozdenog doba koji su nađeni u Vatinu, delu vršačkog kraja ka granici sa Ruminujom. Tih predmeta u muzeju je preko 6000.
Rodna kuća književnika Jovana Sterije Popovića, nalazi se na vršačkom trgu Svetog Teodora. Sagrađena je 1868, i predstavlja nepokretno kulturno dobro, kao spomenik kulture od velikog značaja.
Današnja kuća sagrađena je na mestu starije kuće iz 18. veka u kojoj je rođen Sterija Kuća ima prizemlje i sprat sa stambenim prostorom i dvorišni deo koji je kasnije sagrađen. Kuću je 1871. Sterijin brat Đorđe, namenio za potrene mladih književnika i stipendiranje učenika i studenata kao deo fonda koji i danas služi toj nameni.
Od 2011. u kući se nalazi izložbena postavka posvećena Steriji, sa autentičnim nameštajem koji je pisac koristio, sa nizom dokumenata i fotografija. Originalni rukopisi „Pokondirena tikva”, „Zla žena”, „Kir Janja”, „Laža i paralaža” i brojnih drugih Sterijinih dela, nalaze se u vitrinama u spomen-sobi, a na zidovima su uramljeni faksimili I dokumenta. Tu su još i dokumenti i fotografije i portret Sterije koji je naslikao Uroš Predić.

Trebalo je više od 150 godina od smrti našeg najpoznaijeg komediografa, pa da se njegova kuća pretvori u Vršcu u muzej.
A podsećanja radi u Vršcu su rođeni, radili i živeli poznati: slikar Paja Jovanović, dramski pisac Jovan Sterija Popović, Jaša Tomić, novinar i političar, Dragiša Brašovan, srpski i jugoslovenski arhitekta, jedan od začetnika moderne arhitekture u Srbiji, Vasko Popa, pesnik… u ovom gradu rođeni su i glumica Rada Đuričin i fudbaler Dragan Mrđa…
Fotografije u tekstu: M. Ilić
Za još korisnih tekstova iz društva, reportaža, pratite naš sajt!