U svoja dva velika plastenika, u Sevojnu, već pet godina Ruža Đokić gaji kale. Nekada močvarni deo zemljišta, ona je sa porodicom pretvorila u pravi mali raj, gde postoji samo miris i lepota kala.

U jednoj sezoni pet hiljada ovih cvetova koji mogu biti visoki i metar ipo „odu“ širom Srbije, najviše dok traju svadbene svečanosti. Ovog proleća „putovanje“ Ružinih kala zaustavljeno je vanrednim stanjem zbog koronavirusa. Neke cvetove poklonila je susedima, a većina je završila na smetlištu.

Ipak, Ruža ne odustaje, među rascvetalim kalama u plasteniku, kaže da svako jutro kada uđe u plastenik, priča sa kalama, „kažem im gde ste moje lepotice, njihov miris i lepota daju mi snagu i tačno je da u ovom poslu ima dosta ljubavi. Ukoliko nemate ljubavi i strpljenja, ne treba da gajite cveće“.

Kale je počela da gaji sasvim slučajno, a odluku je donela nakon susreta sa jednim bračnim parom iz Pančeva, koji dugo gaje kale.

– U razgovoru sa njima, svidela mi se ta ideja. Imali smo plac, koji je nekada bio bara, a interesujući se za ovaj cvet, shvatila sam da kala hoće vodu. U Pančevu od tih mojih poznanika kupila sam prvih tri stotine lukovica, pa onda još hiljadu novih lukovica. Terala sam sebe da ne odustajem. Ulaganja su u početku bila velika za mene, lukovice hiljadu evra, plastenik hiljadu evra, tu je sistem navodnjavanja „kap po kap“, uz još neke investicije, sve oko tri ipo hidalje evra, – priseća se Ruža i podseća da prve godine kale malo cvetaju, ali da ih je svake sledeće godine, sve više.

Ruža i kćerka Nevena među kalama

Danas pet godina posle prvih cvetova u plastenicima u kojima je hiljade kala, kaže da je to lep posao i da ga radi iz zadovoljstva, ali da nije nimalo lako, ima dosta posla.

– Kada nastupi period mirovanja, listovi se odsecaju, i štitite od mraza sa tri najlona, da list ne smrzne, a lukovica ostane čitava. Ja imam i jedan veliki problem, to su puževi. Ako ne zatvorim plastenik, oni uđu. Dešavalo se da u večernjim satima, pa do ponoći, ja i kćerka Nevena uz baterijske lapme skidamo puževe. Ovde je bila bara, i puževa je uvek dosta, mogu da oštete listove, ali i cvet koji je jako nežan, te smo uvek na oprezu. Ali, sve teškoće se zaborave kada uđete u plastenik sa dve hiljade velikih belih cvetova, koji nežno mirišu.

U vreme vanrednog stanja patile su kale, ali i Ruža, koja je i plakala među svojim kalama, to ne krije.

– Gledala sam kako mi propadaju. Jedno jutro krajem marta, kada sam otvorila plastenik, pitala sam se šta da radim sa njima, da li i dalje da otvaram plastenik? Ćerka me je našla da plačem. Svi mi radimo za novac, ali u tom momentu mi je iskreno bilo žao kako one propadaju. Mnoge sam bacila iza plastenika.

Nije bilo ni slavlja, a sahrane su bile sa ograničenim brojem ljudi. Dakle, sve bez cveća. Jedan deo poklanjala sam u Sevojnu, u Užicu, samo da ih ne bih bacila. Pred Vaskrs sam dosta podelila. Makar neke žene da se obraduju, bolje da se neko obraduje, nego da negde trunu. Ipak, najveći deo sam bacila, eno ih tamo osušene iza plastenika, – priseća se tog tužnog perioda.

– Sada je nešto bolja situacija, nema još uvek svadbi kada se najviše kupuju kale, ali možete se kretati, zadovoljstvo je veliko kada ih berem i punim automobil, pa razvozim po cvećarama, zadovoljstvo je i dok ih negujem i gledam kako rastu.

Njene kale nalaze put kupaca po čitavoj Srbiji, najviše u okolini, u Kosjeriću, Čačku, Priboju, Prijepolju, Novoj Varoši. Kaže da su u ovom poslu najvažniji plasman i zaštita kala. Jer, kada imate hiljadu kala u plasteniku, morate brzo da ih uberete i krenete u plasman.

Cvet traje oko desetak dana, ali uvek mora da ima dosta vlage. Cveta od marta do kraja maja i godišnje Đokići imaju dve „berbe“. Krajem maja Ruža seče kale kako bi stigle da cvetaju u septembru, ili oktobru. 

Kala raste preko 1,6 metara visine i pogodna je za sadnju  na površinama gde je pola dana hlad, a pola sunce, kako bi duže opstale. Svakoga dana, Ruža i kćerka Nevena, beru kale. A onda pakuju i razvoze po cvećarama, po porudžbini… I ništa im nije teško. Za njih je kala najlepši cvet među cvetovima, jer predstavlja simbol lepote i nežnosti.

Na pitanje, traži li ovaj cvet posebnu negu, jer je poseban, Ruža odgovara, „da svakom cvetu treba nega, ali kala zahteva najviše vodu, neće žedna, i traži hranu. I mora da bude čisto oko nje“.

Ruža voli posao oko kala, nije joj težak, a isplativ je. A tu je i zadovoljstvo gajenja ovog cveća koje nema cenu.

– Moji poznanici iz Pančeva, koji već dugo gaje kale, rekli su mi, od kala se ne možeš obogatiti, ali možeš solidno zarađivati. Jednu platu. Dakle, isplativo je, ali nije velika zarada. Trenutno struk kale prodajem cvećarama za 50 dinara. Onda sam potpuno motivisana. Ovde u užičkom kraju sam jedina koja gaji kale, ima jedan proizvođač u okolini Požege, jedan kod Čačka. Najveći problem je svakako tržište. Kada se kala ubere, ne može stajati, mora se odmah plasirati.

Postoje i kale u bojama, ali Ruža kaže da nije dobro da se mešaju, i za nju bela kala ima prednost, to je prava kala.

Autorka teksta i fotografija: Novka Ilić

- Advertisement -