Crkva Svetog Đorđa na Vaskrs prošle godine (Foto: UM)

Đurđevdan je praznik sa puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i verovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su postojali i pre nego što je primio hrišćanstvo.

Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

U vreme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su odredili da im se godišnji porez plaća u dva dela: na Đurđevdan i na Mitrovdan. Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mesto da ponovo otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka „Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.

Narodni običaji i uranak

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.

Obipčaj je i da se opletu venčići od „đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično krstovima od badnjaka za Božić).“Veliku važnost ima i kupanje na reci, pre sunca (ponekad se u reku bacaju venci od raznog cveća, ili se sipa mleko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegde se mladež ljuljala na drenovom drvetu, ‘da bi bila zdrava kao dren’, a devojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“.

Posebno je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju…

Narod na Đurđevdan, rano pre zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pesma, igra i veselje traju često i do podne.

Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.

Verovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša da će leto biti sušno. Kaže se u Srbiji da koliko nedelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.

Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. aprila, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija. Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, mešajući se sa prethrišćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim hrišćanskim zemljama.

- Advertisement -