Protest će biti organizovan pod geslom „Veće plate za opstanak i ostanak“, koji asocira na činjenicu da radnici sa trenutnim zaradama teško mogu da prežive, usled čega sve masovnije napuštaju zemlju i odlaze „trbuhom za kruhom“ u razvijeni svet.

Zajednički sindikalni protest će 1. maja da počne „tačno u podne“, na beogradskom Trgu Nikole Pašića, odakle će nezadovoljni srpski trudbenici da odšetaju do Slavije, gde će, kako je predviđeno, položiti cveće kraj spomenika Dimitriju Tucoviću.

Prvomajski protest sindikalaca i radnika trebalo je, zbog nedavnog otkaza o radu predsedniku Sindikata u Zastavi oružju Draganu Iliću, da bude organizovan u Kragujevcu. Kako je rešenje o otkazu Iliću u međuvremenu povučeno, a on vraćen na posao i sindikalnu funkciju, te se odustalo od ideje da protest za Međunarodni praznik rada bude organizovan u šumadijskoj i prvoj srpskoj prestonici, u kojoj su davne 1876. organizovane prve radničke demonstracije u Srbiji.

Sredinom februara te 1876. radnici kragujevačkog Vojnotehničkog zavoda (najstarijeg industrijskog preduzeća u Srbiji na Balkanu) masovno su izašli na ulice. Predvodio ih je oružar Aleksa Popović, noseći crveni barjak na kojem je krupnim slovima pisalo „SAMOUPRAVA“. Tim povodom u Kragujevcu su 70-ih i 80-ih prošloga veka organizovani poznati susreti samoupravljača iz cele bivše Jugoslavije pod nazivom „Crveni barjak“.

Radnici su u to vreme pristojno živeli od svoga rada i imali gotovo privilegovani društveni status. Od 90-ih naovamo, i bukvalno su izgubili sva prava, a od zarada koje primaju, neretko i za polurobovski rad, životare na ivici egzistencije. Otuda i parola za ovogodišnji Prvomajski protest – „Veće plate za opstanak i ostanak“.Međunarodni praznik rada – Prvi maj obeležava se širom sveta, u znak sećanja na dan kada su radnici u Čikagu štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vreme. Praznik rada se obeležava i u Srbiji i praznuje se dva dana.

A zašto i od kada slavimo prvi maj možete pogledati više na linku:

Međunarodni praznik rada – Prvi maj obeležava se širom sveta, u znak sećanja na dan kada su radnici u Čikagu štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vreme. Praznik rada se obeležava i u Srbiji i praznuje se dva dana.

PRVOMAJSKI PROGLAS 2019.

Volim svoju zemlju.

Ali hoću da i ona voli mene. Da ceni ono što jesam i što znam. Ono zašta sam se školovao, pekao zanat, radio i istovremeno studirao. Znam šta sam joj dao.

Zna li ona šta mi oduzima?

Ono najvažnije – vreme. Pušta me da čekam. Da čekam posao, kredit, stan, bolji trenutak za ženidbu, rađanje, školovanje dece…

I u tom čekanju mi prođe mladost, život.

A ja hoću da živim sad i odmah. Hoću da sanjam otvorenih očiju. Hoću svetlu budućnost. Da država širom raširi ruke i prigrli radničku klasu koja gradi ovu zemlju, i nas, koji tek stupamo na tržište rada.

Želim da to tržište istinski funkcioniše. Da se nude poslovi. Da mogu da apliciram na više mesta. Da biram posao, da smelo poslodavcu kažem svoje uslove i koliku platu očekujem.

Neću da radim za agenciju, da se ne zna ko mi je gazda, da ne mogu da se učlanim u sindikat, da ne znam kome da se žalim. Hoću celu platu na račun, neću „na ruke“. Da žena i deca vide na papiru kolika je, da znam tačno koliko odvajam za zdravstveno i socijalno osiguranje. Da znam kolika će mi u starosti biti penzija, da ne strepim da li će biti i kada isplaćena, da li će je neko potrošiti umesto mene.

Hoću da se osamostalim. Neću da plaćam kiriju za tuđi stan. Hoću svoj. Da smelo uđem u tu omraženu instituciju, zvanu banka, od koje svi ovde imamo strah. Gde će me dočekati sa osmehom. Gde će mi reći: „Izvolite, hoćete li kredit po povoljnim uslovima“! Da me vuku za rukav, da se utrkuju koja će mi dati bolje uslove.

Neću da mi moji pomažu. Hoću da svoju penziju troše na sebe, da nekada sebi priušte večeru u restoranu, pojedu sladoled, odu u pozorište… Da ja njima pomognem, kad ustreba.

Hoću da mi država ne dopusti da odem. Da me grčevito drži da ostanem tu gde sam rođen, gde sam odrastao, gde su mi majka i otac, sestra, drugari, gde slavim slavu.

Sve više država nas traži. Znaju oni dobro ko smo, koliko znamo i vredimo. Pa nije ta Nemačka glupa da donese zakon za lakše zapošljavanje naših radnika. Čeka nas oberučke. I one sa srednjom i one sa visokom stručnom spremom.

Sve je to lepo. Tamo preko. Dobiti dobar i odgovoran posao, visoku platu, uzeti kredit, iznajmiti stan i kupiti dobra kola. Bez stresova i redovno ići na letnji i zimski odmor, birati destinaciju koju poželiš. Al’, ne zove se to džabe pečalba, nadničenje u tuđini, putovanje u svet „trbuhom za kruhom“… Gorak je to hleb. Stalna jurnjava za novcem, nema tvog društva, nema kafe sa prijateljima, svi govore tuđim jezikom, a tvoja deca polako zaboravljaju maternji, naše običaje, dedu i babu, mesto gde su rasli..

Neću da nas cene samo u inostranstvu, već da Srbija zna koga je iznedrila. Hoću da ostanem ovde. Da radim i od svog rada normalno živim. Da imam argumente kada ćerki i sinu budem pokazivao put. Da on bude osvetljen, da ne bude onaj „kojim se ređe ide“, već sigurna i utabana staza kojom je s ponosom išao njihov otac.

Želim da naši prijatelji i rodbina, rasuti po celom svetu, ne budu više nostalgični i da nam zavide na druženju i našem, srpskom duhu, koji još ovde postoji. Hoću da su ljubomorni na naše plate i uslove rada. Pa da požele da se vrate u domovinu.

Zato tražim da država poštuje radnika. Da prepozna one vrednosti i prava za koje se više od veka bori sindikat. Koje omogućuju napredak, poboljšanje života i uslova rada svih zaposlenih. Da se slavi radništvo. Da se i sindikat pita. Da nas i Srbija prigrli kao što to čini naša organizacija.

I zato poručujemo svima, posebno mladima:

MI SMO BUDUĆNOST! MI SMO SVET! ČEKAMO I TVOJU RUKU! PRIDRUŽI NAM SE!

Ovim proglasom, povodom 1. maja i protesta u Beogradu, oglasio je Savez samostalnih sindikata Srbije.

- Advertisement -