Šljivovica iz Šljivovice, čuvena rakija, proizvodi je gotovo svako domaćinskvo u užičkim i zlatiborskim selima. I nema domaćina koji vas neće ponuditi ovim pićem kada mu dođete u posetu. Gero osim čiste šljivovice proizvodi i glogovu rakiju sa ljutom paprikom, koja je jedinstvena u Srbiji. „Ja je jedino proizvodim, i kada sam je pre četiri godine izneo na sajmove, izazivala je čuđenje, a zatim kada se proba, divljenje“. Ali proizvodi i još pet vrsta rakija: divlja kruška, prepečenica, medovača, užička klekovača i orahovača.

Sa jedne od ranijih Rakijada u Šljivovici ( Iz arhive UžiceMedia)

Uneskov Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa, na svom 17. zasedanju koje je održano u Maroku, u gradu Rabatu, doneo je odluku o upisu elemenata “Društvene prakse i znanja u vezi sa pripremom i upotrebom tradicionalnog pića od šljive- šljivovice na Uneskovu reprezentativnu listu nematerijalnog nasleđa čovečanstva.”

Ministarstvo kulture Srbije je 2021. nominovalo šljivovicu za listu nematerijalnog kulturnog nasleđa sveta, a nominaciju je pripremio Centar za nematerijalno kulturno nasleđe Srbije pri Etnografskom muzeju u Beogradu uz učešće nosilaca nasleđa, lokalnih zajednica, institucija i nevladinih organizacija, udruženja i predlagača, a predlačači su Etnografski muzej Beograd i Narodni muzej Čačak, stoji u saopštenju Ministarsta kulture Srbije, a u obrazloženju odluke još piše:

“Ovom odlukom na Uneskovu listu upisan je deo živog nasleđa Srbije koji objedinjuje niz znanja i veština potrebnih za pripremu šljivovice u domaćinstvima, njenu primenu u svakodnevnoj i običajnoj praksi (rođenje deteta, krštenje, svadbeni običaji, posmrtni rituali….) ali obuhvata i uzgoj lokalno specifičnih sorti šljive (crvena šljiva, ranka, požegača, belošljiva, okruglica, crveni piskavac, panađurka, moravka, bardaklija, pandara…) kulturu ishrane kao i tradicionalne zanate u vezi sa izradom upotrebnih predmeta koji čine sastavni deo ove prakse ( kazandžijski, pinterski zanat, izrada drvenih čutura).

Na porodičnim slavama i kolektivnim okupljnjima neizostavno je izgovaranje prigodnih zdravica kojima se izražavaju želje za zdravlje i blagostanje. Imajući sve ovo u vidu, možemo reći da je jedan od najkompleksinijih elemenata živog nasleđa Srbije, upravo stekao svoju međunarodnu prepoznatljivost”.

Šljivovica iz Šljivovicesledi priča

Kad rodi šljiva u Šljivovici (Foto: Arhiva UžiceMedia)

Šljivovica iz Šljivovice jedinstven proizvod

Priču koja potkrepljuje sve značajne elemente, presudne da šjivovica bude svetki prepozanata i da se nađe na Uneskovoj listi, potražili smo u zlatiborskom selu Šljivovici, tridesetak kilomatera udaljenom od Užica, u kome gotovo svako domaćinstvo ima zasade šjive i peče rakiju.


U ovom selu blizu dve decenije održava se Rakijada, festival domaće rakije, stručni žiri bira najbiolju rakiju, dolaze proizvođači iz čitave Srbije, ali uvek među pobednicima najviše je proizvođača iz Šljivovice. To su još uvek mali proizvođači, nema hemije i sve je čisto, kaže za UžiceMedia, meštanin Milomir Milojević, koga svi znaju po nadimku Gero, a dobitnik je nekoliko zlatnih medalja za šljivovicu.


“Najpre da kažem, šljivovica je odavno trebala biti prepoznata u svetu, to je jedinstven proizvod. A što se tiče sela, nije dobilo ime po šljivovici, ali ima velike povezanosti, jer, ranije, u Šljivovici svako domaćinstvo je imalo velike zasade šljive, i svi su gajili te autohtone sorte, koje su opstale do danas.

Milomir Milojević Gero, proizvođač šljivovice (Foto: Novka Ilić UžiceMedia)


Ali, važno je reći da je naše selo jako doprinelo da se šljivovica nađe na Uneskovoj listi, jer postoje pisani tragovi da se još 1867. godine ovde pekla rakija šljivovica. A znate i to da je u ovom selu do sada održano trinest rakijada, maniefstacija na kojima se izlaže najbolja domaća rakija iz cele Srbije, koju ocenjuju stručnajci. I zna se, svake godine najviše je bilo pobednika upravo iz Šljivovice.


Mene svi znaju, ja sam mali proizvođač, i uvek mi ljudi dođu kući da kupe rakiju, ali ne mogu reći da je lošija šljiivovica kod komšije, rođake… ovde u Šljiivovici, svi pečemo istu sortu, ima malih razlika, da li ima odgovarajuće sudove, da li dovoljno odležava na prirodni način, ali sve su to nijanse. Zahvaljujući tim rakijadama naše selo je postalo poznato, a gde bi bila autentičnija priča Šljivovica iz Šljivovice, nego na ovom mestu”.


Autohtone sorte šljive, dve destilacije i drveni sudovi


“Što nam je Bog dao, niko nam ne može oduzeti. Vidite ovo selo se nalazi između planina Tare i Zlatibora, blizu je Mokra Gora, nadmorska visina je od 600 do 800 metara, ja sam ovde na oko 800 metara, i ovde još uvek dobro uspevaju autohtone sorte, ranka, jakljanka i ove sorte daju vrlo visok kvalitet šljivovice.


A o tome kako pečemo rakiju, nema tu mnogo tajni, tradicionalna tehnika se prenosila sa kolena na koleno. Ranije su se uvek sadile četiri sorte šljive, i svi su tada imali drvene kace za prikupljanje zrele šjive, u kacama je šljiva feremntisala, nije bilo tada ove plastične ambalaže. I kako je stizala koja sorta šljive, ona se pekla, i odlagala u drvenu burad.


Poslednja se pekla madžarka, uvek se ostavljala do proleća, trebalo joj je malo više da odleži u kaci. Da napomenem, ta naša madžarka je toliko dobra šljiva za sve, za slatko, džem, kolačiće. Ja imam 62 godine, ali pamtim kako je moja pokojna majka pravila kolače od šljive na listu od kupusa. Dosta tih kolača napravi, i oni se suše na tom listu. To nam je bio jedini slatkiš cele zime, ali je bio dobar i zdrav slatkiš! Nažalost više mažarke nema, izmenila se klima, i ona sada teško uspeva, ne rađa.


Najvažnije je, u Šljivovici, sve je čisto, nema hemije, niko ne prska šljivu, ove stare sorte su otporne. Vidite ovde je krečnjačko područje, više je kamena nego zemlje, možda i to daje poseban ukus šljivi, i šljivovici. Naravno, zadržali smo mi i dalje onaj stari način pečenja rakije, jer nisu u pitanju velike količine, nije ovo indusatrija, mi “idemo” na kvalitet.


Tako kada posle otprilike mesec dana šljiva fermentira u kacama, ide destilacija, obavezno dve. Prva je meka rakija, koju ponovo pečemo u, kako mi kažemo, ljutu rakiju, ili prepečenicu. Tu je važno odvojiti, odnosno odstraniti onu prvu rakiju kad izađe iz kazana, prvenac, ili patoku, to je metil alkohol, koji je znamo, otrovan.

Zlatiborsko selo Šljivovica, svako domaćinstvo ima zasade šljiva (Foto: M. Stanić)


Dok pečete rakiju, važno je imati strpljenja i odmah onu rakiju koju ispečete, staviti u drveni sud, u drveno bure, koje će u podrumu biti odvojeno od poda, kako se ne bi primili mirisi, vlaga… često kažu, i kvalitetna rakija ima šmek, e to je kada rakija primi spoljne mirise, jer nije ostavljena kako treba.


Uvek bure mora biti odignuto od poda, mora imati razmak, ako je veći razmak bureta, koje može biti hrastovo ili od drveta šljive, to se izgubi malo više rakije, ali se dobije na kvalitetu, a, ako bure leži na samom podu, posebno ako je u podrumu zemljani pod, onda rakija prima sve mirise i vlagu, pa često kažu, rakija je “kisela”.


E, još da dodam, po standardima Evropske unije, rakija treba da odleži najamnje 18 meseci u buretu, i onda može za izvoz. Moj stav je – odležavanje od pet godina. Ima tu više vrsta prirdnog sazrevanja rakije, svaki proizvođač ima svoj recept, ali ja ne bih o tome, to je tajna!
Šljivovica decenijama bila dergadirana, danas potrošač može prepoznati kvalitet!


Ima šljivovice na svakom mestu, u svakoj prilici, na svadbi, na rođendanu, na ispraćaju, na sahrani, kada se veseli, i kada se tuguje, sa njom se slavi žiovot, i ispija za pokoj duše. Naš sagovornik Gero, kaže, uvek je bilo vreme šjivovice, ali godinama je bila “degradirana”.


“Eto vidiite, trebalo je dugo čekati da se prizna kvalitet ovog alkoholnog pića. Indistrija veštačkih alkoholnih pića je potisnula ovaj potpuno prirodni proizvod. Veliki proizvođači su vladali tržištem, uništavali male proizvođače količinom i cenom svoje proizvodnje. Ali, znajte, mene ti proizvođači ne mogu uništiti, ja svoju rakiju prodajem od 1.800 do 2.400 dinara po litru, i ljidi koji hoće kvalitet, ne pitaju za cenu, i uvek će naći dobru, pravu, prirodnu rakiju.


A, znam da je godinama “vladala industrija šljivovice”, ubacivalo se u tu šljivovicu samo oko 10 posto prirodnog destilata i isto toliko hemije za ukus i miris, i onda vidite šta pijete! Od naše prirodne šjivovice možeš da se napiješ, leći ćeš na livadu, ili u krevet, odspavaš, i sutradan te ne boli glava, ali od ove industrijske, kada se napiješ, pijan si sedam dana sa velikom glavoboljom. Ali, narod se zasitio hemije!

A sada i Unesko nas štiti! Tu se mora voditi računa o kvalitetu! Kada se pojavim na nekom sajmu voćnih rakija, uvek pričaju neki stručnjaci, maltene moraš imati stručnjaka tehnologa, onoliko koliko imaš i kazana da ispečeš, ma svi na selu znaju kako se peče rakija, kako se odlaže na zrenje. I da kažem, ti stručnajci, ti profesori više vole da probaju moju rakiju, nego rakiju tih velikih destilerija koje na sva zvona govore o kvalitetu, tehnologiji“, – pričao nam je naš domaćin za priču Šljivovica iz Šljivovice.


Glogova rakija sa ljutom paprikom


Milomir Gero u Šljivovici ima svoje zasade šljive, drvenu burad, kace, kazan. Proizvodi šest vrsta voćnih rakija, svakoj je podloga šljivovica, za glogovu rakiju ima više nagrada, a recept je jako star, dobio ga je, kaže, od jednog monaha.


”Ta glogova rakija sa ljutom paprikom je jedinstvena u Srbiji. Ja je jedino proizvodim, i kada sam je pre četiri godine izneo na sajmove, izazivala je čuđenje, a zatim kada se proba, divljenje. Dobio sam recept od jednog starijeg čoveka, odnosno indirektno od jednog monaha. Jako, jako star recept!


Osnova je šljivovica koja je odležala, ovde oko mene po ovoj šumi ima dosta gloga, a paprike ljute u mom vrtu. Glog berem kada je potpuno zreo, papriku takođe, i onad sve to “pakuješ” i na kraju dobijaš flašu na kojoj piše “Glogova rakija”! Ne mogu do kraja otkriti recept! Koštalo me je to mnogo rada, ali je dobijen jedinstven proizvod. Popiješ, ljuto, a kada je osetiš u stomaku, pa to je poseban osećaj! Rekli su mi oni koji su mi dali recept da je dobra za čišćenje krvnih sudova, za lečenje reumatskih bolesti, za muškarce!


Ja pravim još pet vrsta rakija: divlja kruška, prepečenica, medovača, užička klekovača i orahovača sa bobicama crne zove, i ja to sve pravim u malim količinama, vodim računa o kvalitetu. Kome je alkohol biznis, tu nema kvaliteta!


A kada me pitaju, jesmo li mi ovde u užičkom kraju drugačiji od ostalih u Srbiji, kada je u pitanju proizvodnja šljivovice, jednostavan je odgovor, kukuruz raste u Vojvodini, sjenički sir se proizvodi u Sjenici, zna se gde najbolje uspevaju višnje, a eto kod nas šljive, te otuda i najbolja rakija ovde. I još Šljivovica iz Šljivovice. Čačani se ne bi složili sa tim, ali dela govore, cela ona bivša Jugoslavcija znala je za užičku prepečenicu i klekovaču, a za čačansku, pa ne znam?


Ni mnogo jaka, ni mnogo “meka”!


O jačini šljivovice, Gero nema dilemu: ”Šljivovica se peče od 16 do 18 gradi, to je drugi destil – kada uzimamo “meku” rakiju, i ponovo je pečemo, a da bude jasnije, jedan grad je 2,45 stepeni, znači 43 stepena, odnosno, 17,3 grada, i rekao bih, to priznaje struka, ta šljivovica je najbolja za piće. Ako je rakija mnogo jača, gubi se prirodna aroma, ukus.


Često me pitaju koliko je dobro popiti rakije dnevno, ja kažem, do tri čašice rakija je prijatelj, svaka čašica posle toga, postaje neprijatelj. Neki nadobudni proizvođači šljivovice skloni su da kažu, naša rakija je bolja od viskija, od konjaka. Ma, svako podneblje ima svoje robne marke i u proizvodnji alkoholnih pića, i svako će odabrati ono što mu odgovara, što mu prija. Ono što ti je priroda dala, pridržavaj se, poštuj pravila proizvodnje, posebno ona koja smo naučili od naših starih, i nema nikakavih problema!


Budućnost proizvodnje šljivovice, ko će nastaviti?


A, ima li ko u Gerovom domaćinstvu da nastavi proizvodnju šljivovice? Nije optimista! Kaže, voleo bi da sin koji živi i radi u Beogradu, makar vikendom dođe i uradi ponešto oko zasada šjive, i kada su šljive zrele, ali i dok se peče rakija.


“Ja znam da je u proizvodnji rakije spor obrt kapitala, jer treba dosta vremena od momenta sadnje šljive, do roda, ali kada se ispeče rakija, dobijaš kvalitet, i to je roba koja može da stoji. Rakija može stajati i do vadeset godina u buretu. Problem je što su sela prazna, ostali su tu da žive stariji ljudi, a oni nemaju više snage za rad. Eto kod mene, samo ja i žena, pa to je veliki posao ispeći rakiju. Ne možete vi šljivu ranku samo da tresnete i pokupite, mora svako jutro da se potkupe zrele šljive u kante i nose u kace.


Čini mi se da se mlađi ne interesuju za ovakav način proizvodnje šljivovice. Zamislite oko 120 kilograma sveže divlje kruške treba da bih ja ispekao pet litara kruškove rakije. Ja ne ubacujem ni šećer, a dozvoljena je jedna količina. Zbog toga predviđam da će rakija u budućnosti biti mnogo skuplja, i ako rakija dobije realnu cenu, može se od njene proizvodnje solidno zaraditi. No, videćemo, uvek će biti onih koji ne poštuju osnovna pravila proizvodnje, inspekcija će progledati kroz prste, biće uvek onih kojima nije važan kvalitet, i to tako kod nas ide.


A proizvodnja rakije bi mogla oživeti selo! Ko će to znati, kakvi će vetrovi duvati a, da ne zaboravim, i ako mladi odluče da svoju dedovinu pretvore u zasade šljive, naša opština Čajetina daje subvencije, podstiče agrarnu proizvodnju, organizuje sajmove domaće rakije, tokom svojih turističkih manifestacija promoviše šljivovicu iz našeg kraja. A, ponavljam, kvalitet će se uvek prepoznati i dobro prodati!”


Naš sagovornik, pokazujući nam drvenu kućicu u dvorištu pored porodične kuće, kaže: „Ko izdaleka dođe da kupi kvalitetnu rakiju, imaće gde i da prespava, i to u posebnom ambijnentu, drvo spolja, drvo unutra, prirodno, kao što je i sve oko nas u selu Šljivovici. Ovo selo mora živeti, rakija i seoski turizam su aduti, pa hajde mi stariji da damo primer mladima. Strpljenje, i zarada će doći!”

Naša novinarka i Gero u njegovom dvorištu u Šljivovici (Foto: M. I.)

Zdravica – Šljivovice moja miljenice


U obrazloženju za Uneskovu listu, između ostalog stoji i da je šljiovivica prisutna svuda u Srbiji i kada se slavi i kada se tuguje, a na porodičnim slavama neizostavno je i izgovaranje zdravica u čast šljivovice. Tako su počinjale i pomenute rakijade u selu Šljivovici, a zdravičar Mladomir Protić iz Milićevog Sela kod Požege na jednoj, ovako je “zdravio” šljivovici:


“Oj rakijo, lepi razgovore, šest jezika iz tebe govore, srpski, španski, ruski i japanski, a flamasnki sam od sebe veze, najbolja si kad učiš Engleze. Šljivovice moja miljenice, od tebe mi porumeni lice, od tebe mi obrazi blistaju, grudi gale, a oči blistaju, da isprazne još koju čašicu, pogled svode skroz na trepavicu! Oko čkilji da flašicu gleda, ne znajući šta ga opet vreba, dok se sasvim ne poklope kapci, teško meni, a i mojoj majci, blago ženi, deci, pa i snajci, nešto mi se pomešali pravci!


Teško mi je ne mogu hoditi, a još teže, ne mogu zboriti. Najteže je ko će me voditi, pjanu glavu sa vodom politi! Zbog blažene kazanske vodice, nastale su mnoge udovice, i one se sada rakijom slade, mesto ljudi, opijaju mlade! Ova čežnja zavladala svuda, pa Srbijom vlada bela kuga, neće momci devojke da žene, već s rakijom oko žena pene, gledajući devojačke suze, celo telo tuga mi obuze!


Oprotsi mi moja šljivovice, šljivovice moja miljenice što te diram kad ti s mirom stojiš, ah, šta mogu kad ne mogu da odolim! Čim te kušam, sve u meni gori, zbog tebe sam pobegao hajci, teško meni, a i mojoj majci, blago ocu što me ovakvog stvori, zbog rakije sa mnom ne zbori. Pre mene sa s rakijom opeko, dok je pio ništa nije steko, sad umije, al ja ne znam da pijem, pa od baba stalno čašu krijem, sad to babo radi na tenane, kao šljive kad padaju s grane, mudro kuša dok je ne isproba, a takav, takav treba da pije do groba, svoje strasti sa svešću da obuzda, ko zna piti, ne treba mu uzda.


I da kažem o meni, zdravica mi bajka, penzija mi majka, pesma mi je snajka, seljački pedigre, vodim svoje brige, rođen na poselu, u Milićevom Selu.

Zdrav si!

A to kažu i autorka i sagovornik teksta Šljivovica iz Šljivovice.

- Advertisement -