Roman „Duga, Sunce i Srce“ je prva knjiga Bojane Nešić. Autorka je želela da kroz ličnu i emotivnu porodičnu priču, podeli teškoće, izazove i pobede koje donosi život sa detetom sa smetnjama u razvoju.  

Knjiga prati period Bojaninog života, od trenutka kada sa mužem Nemanjom dobija prvo dete, Ivonu (Nonu). Nona je dete sa smetnjama u razvoju, ali to ne obeshrabruje mladi par. Porodica se proširuje, stižu drugo i treće dete, Đurđa i Bogdan.

Svoja sećanja, emocije i događaje Bojana je pretočila u roman koji je dragoceno štivo za svakog roditelja.“Duga, Sunce i Srce“ je priča o sreći i tugi, o suzama i smehu, o različitosti, to je priča o odrastanju i sazrevanju ne samo dečjem već i roditeljskom.

Ova knjiga podsetiće svakog od nas na to šta je najvažnije u životu i koliko je život, i kada je težak, beskrajnolep.

 Odlomak iz knjige

„Kao život svake majke i moj se može podeliti u dva dela: pre i posle dece. Razmišljala sam kako se te Bojane pre dece uopšte više i ne sećam.

Sećam se nekih događaja, nekih priča i ponašanja, ali uopšte se ne sećam kakva sam bila ja, onako suštinski.

A onda se rodila Nona i ta nova Ja je postala brižna, požrtvovana, borbena, neustrašiva. U meni su počele da se bude emocije za koje nisam ni znala da postoje, koje ne umem ni da opišem rečima. Kao da je moja duša eksplodirala.

A kako je Nona rasla, rasli su i izazovi, ali rasla sam i ja. Raslo je moje saosećanje, empatija, rasla je moja potreba da pokušam da razumem, da ne osuđujem. Postala sam nasmejana, ljubazna, zadovoljna, strpljiva. Ponekad sam bila i tužna, plačljiva, nekada i neutešna. Ali najviše sam bila srećna. A sreća se računa.“

JEDNA PRIČA

ŠEST PRSTIĆA

Moja Nona se rodila sa šest prstića na levoj nozi. Taj šesti prst bio je pravi, pravcati prst! Bio je smešten pored onog najmanjeg prsta na stopalu, samo još manji. Imao je i pravi noktić, majušan, ali noktić.

Bilo je slatko njeno krofnasto stopalce sa svim tim prstićima na njemu. Nje se činilo da je nešto na njemu višak. Međutim, prstić joj je odstranjen operacijom u njenom osmom mesecu života. Postojali su različiti razlozi zašto je to moralo da se odradi, ali to je već neka druga priča.

Taj prstić bio je signal za sve dalje dijagnoze koju su lekari pokušavali da uspostave. Za razna snimanja i preglede. „Spoljašnja anomalija ukazuje na unutrašnju“, govorili su nam doktori kako bi opravdali dalju dijagnostiku na koju su nas upućivali. I bili su u pravu.

Na kraju smo preko prstića došli i do njene konačne dijagnoze.

Spoljašnja anomalija je ukazivala na neke druge, pa na kraju kada sve se sabralo dobili smo Bardet-Biedl sindrom, njenu konačnu dijagozu i našeg novog životnog saputnika.

E sad: zašto pišem sve ovo?

Ima tome godinu dana, možda i koji mesec više. Došla je kod mene jedna žena iz jednog sela iz okoline mog grada i dok smo završavale neke administrativne stvari spontano se otvorila priča o tome kako njen sin ima pravo koje mu pripada, a koje nije ostvario.

Pišući i ne dižući pogled sa papira ispred sebe pitala sam: „Pa zašto? Procedura je jednostavna, potrebno je samo…“

I u sred rečenice kojom sam želela da joj objasnim način na koji može ostvariti to pravo, podigla sam pogled sa papira i pogledala ženu ispred sebe. Zatekle su me oči pune suza, pa sam zaćutala ne dovršivši misao.

Čekala sam da se pribere, ustala sam i zatvorila vrata, sluteći šta će mi reči. Uspela je da mi kaže: „Znate, on, on… nije normalan, a muž mi je umro.“

U momentu su me njene reči toliko zabolele da sam osetila onaj tupi bol na vrhu stomaka. Udahnula sam duboko, a onda joj ispričala šta je potrebno da uradi da ostvari svoje pravo bez obzira na to što njen sin „nije normalan“.

Plakala je izgovarajući reči zahvalnosti, a ja sam pokušavala da je utešim nekim rečima i rečenicama koje su bez ikakvog promišljanja izlalzile iz mojih grudi.

Malo posle toga čula sam priču u selu odakle je ta žena, da se pre tridesetak godina tu u komšiluku rodio jedan dečak, bio je zdrav, ali imao je šest prstića. To je njegovom ocu mnogo smetalo, pa kada je taj mali dečak samo malo porastao, sekirom mu je odsekao taj šesti prst.

Od tada dečak neće da govori i ponaša se drugačije. „Eto, šta sve čoveku padne na pamet, smetao mu taj šesti prst pa ga je detetu odsekao. Evo sad je odrastao čovek i nije normalan! Upropastio je sopstveno dete, a posle je i sam umro od tuge“, konstatovao je na kraju moj sagovornik.

Sa grčem u stomaku povezala sam te dve priče i shvatila da se radi o istim osobama. Nisam mogla ni da plačem kada sam pomislila na svu tugu koju su proživeli. U meni je kao da je oživelo sve.

Kao da sam čula tup udarac sekire o panj i vrisak deteta koje vapi za pomoć. Kao da sam videla majku koja sve to gleda sa prozora seoske kuće skrivena iza neke zavese tiho jecajući. Kao da sam osetila zagrljaj majke i deteta kada se sve to završilo. Kao da sam osetila njene poljupce dok im se suze mešaju na licu malenog dečaka.

Kao da sam videla krvave bele krpe koje mu je menjala sve dok se rana nije pretvorila u krastu. Kao da sam osetila sve one noći dok se ona i njen suprug preispitivali „Zašto?“ I da li bi njihov sin bio normalan da su prst ostavili tu gde je i porastao.

Ova priča nema kraj. I najtužnija je od svih koje sam napisala. I uopšte ne znam kako će se završiti. Ali znam jedno: hvala Bogu što je Nona naše dete.

Bojana Nešić je rođena u Užicu 1978. godine gde i danas živi. Završila je gimnaziju u Užicu, a zatim na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu stekla zvanje inženjera za agroekonomiju. Radi posao u svojojstruci, svestrana je i talentovana u  različitim oblastima.

Međutim, ona sebe najradije predstavlja kao mamu. Ivona, Đurđa i Bogdan su njena deca koje ima sa suprugom Nemanjom, sa kojim je najpre delila školsku klupu, a sada i život.

- Advertisement -