Ljiljana Kostić je u Novom Sadu završila Filozofski fakultet – smer jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik, gde je i doktorirala. Potiče iz porodice u kojoj je otac, Svetislav Tijanić, poznati užički novinar pisao i za novine koje su bile među najtiražnijim na nacionalnom nivou, ali i za lokalne medije. Pošto je i sama prisutna u pisanim medijima, časopisima i kao autor i kao urednik i iznad svega kompetentna, pitamo je da prokomentariše jezičku kulturu u lokalnim medijima.

– Odrastanje u neko ranije vreme, dok su se još uvek poštovali kakvi-takvi sistemi vrednosti, omogućuje mi da što kritičnije sagledam današnje doba. Stasavanje u zdravoj porodici, uz oca novinara, koji je radio u ozbiljnoj novinskoj kući, značilo je i konstantno negovanje kulture izražavanja i ponašanja.

Nadalje, škola, knjige, biblioteka i „dobri primeri uglednih pojedinaca“, čitalačke akcije, profesori kao uzori, uticali su na formiranje dobrih osnova. Nekako su nam usađivane one Andrićeve reči: „Treba samo nakratko da prestanete da čitate i neznanje će vas osvojiti poput korova“.

Iznikloj iz tog vremena, u kome kultura ponašanja, izražavanja i čitanja nisu bili floskula već geslo, ovo današnje sveopšte posrnuće i najezda „duhovnih patuljaka“, kako bi to Albahari rekao, neprihvatljivo je i potpuno poražavajuće.

Naravno da se ti problemi manifestuju i u medijima, koji više nisu promoteri kulture, već su afirmatori kiča, estradizacije, trivijalizacije i vulgarizacije. Zbog toga je danas teško napraviti opoziciju između „žute“ štampe i ozbiljnog medija, i na tematskom i na stilsko-jezičkom planu.

Lokalni mediji samo su odraz opšte duhovne klime u našoj zemlji. Naravno, među njima ima poštovalaca kulturnih kanona i veštih majstora pera, uglavnom entuzijasta koji, nažalost, teško mogu da se izbore sa svim problemima.       

Kao profesor književnosti, među predmetima koje predajete su i Kultura izražavanja. Koliko se danas u lokalnim medijima i pisanim i elektronskim, pridaje važnost kulturi izražavanja?

– Problem kulture izražavanja mora se uvek posmatrati u znatno širem kontekstu. Celokupna kultura stvorena je zahvaljujući jeziku, kroz jezik i u jeziku. Otuda su, kako ističe Ranko Bugarski, jezik i kultura u stalnoj sprezi i presudni u formiranju i menjanju sveta u kome obitavamo, prilikom čega se i sami izgrađuju.

Razmišljati o tome koliko se danas pridaje važnost kulturi izražavanja, znači odgovoriti na pitanje koliko se danas pridaje značaj kulturi uopšte. Kultura nije samo umetnost, književnost, muzika, običaji, tradicija, već i sve ono čemu se nadamo, o čemu razmišljamo, sanjamo.

Bojim se da smo danas, pri kraju druge decenije 21. veka, na poražavujući niskom kulturološkom nivou, što je vidljivo u svim sferama života. Mediji nam pomažu da se čitava slika dodatno iskritališe. Popularizacija takozvanih „talk show“ emisija i neprihvatljiva familijarizacija u diskursu voditelja ovih programa, dovela je do toga da se jezik onih programa prilagođenih određenom konzumentu (na primer, estradne vesti) nametnuo kao obrazac i u vezi sa drugim, znatno ozbiljnijim temama.

Prelazak na ovaj niži registar (kolokvijalni govor, ulični žargon, lascivne reči) doveo je do prevlasti supstandardnog jezika ne samo u medijima već i u drugim oblastima. Tome su dodatno doprinele društvene mreže, „standard“ koji postavljaju nepismeni i manje pismeni i najezda tuđica, često neadekvatno upotrebljenih.  

Profesorka dr Ljiljana Kostić

Zašto su lektori persone non grate u lokalnim medijima? O njima se čak i ne razmišlja?

– Govoreći o jezičkoj kulturi, akademik Predrag Piper istakao je da je jedan od njenih stubova i lektorska služba u medijskim kućama. Lektori su ranije imali značajno mesto u radu medija, bez obzira da li je reč o radiju, televiziji ili novinama.

Međutim, opšte duhovno posrnuće manifestovalo se i na planu medija. Da li zbog nedovoljno sluha, nerazumevanja i nepoznavanja uloge lektora, da li zbog toga što su mediji danas najčešće u vlasništvu pojedinaca koji sa kulturom nisu baš u najboljim odnosima, ovom problemu se ne pridaje značaj.

Čini se da, koliko god to apsurdno zvučalo, postoji strategija za vulgarizaciju novinskog izraza, što je nedopustivo posebno ako imamo na umu da je publicistički stil od velikog značaja za razvoj izražajnih mogućnosti u jeziku.

Ne treba zaboraviti da su početkom 20. veka novinari „Politike“ uticali na razvoj beogradskog stila. Paradoksalno je da su mediji danas, nažalost, kreatori sveopšte banalizacije i kolokvijalizacije jezika. Otuda je, više nego ikada ranije, neophodno organizovati ozbiljnu lektorsku službu u svim medijskim kućama.

To se odnosi i na lokalne medije, u čijim tekstovima je veoma primetan izostanak lektorskih intervencija. Konačno, ukoliko imamo na umu da je Ivo Andrić imao lektora i da su mu rukopisi publikovani tek posle lektorskog čitanja, da li je potrebno dodatno obrazlagati nužnost angažovanja lektora.    

Ko može biti lektor?

– Posao lektora nije nimalo lak. On podrazumeva poznavanje živog jezika, jezičkog standarda, pravopisa, stilskih valera, žargona određene struke i sl. U svakom slučaju, lektor mora biti jezički stručnjak koji aktivno i redovno prati razvoj jezika i jezičke norme.

Kako bi se po Vašem mišljenju mogla prevazići postojeća situacija?

– Ovim problemom morali bismo svi ozbiljno da se pozabavimo. To nije samo lingvistički problem, već je i kulturološki i sociološki problem. U Engleskoj i Nemačkoj, na primer, po jeziku je moguće prepoznati školovanog čoveka.

Kod nas je situacija gotovo apsurdna – bezmalo da ne postoji svest o potrebi za pravilnim i dobrim izražavanjem, takođe ni nastojanje da se obrazovani pojedinac jezikom izdvoji iz neobrazovane sredine.

Kultura govora je na poslednjem mestu, što je vidljivo od ulice, stadiona, preko skupštinske govornice, do medija, čak i škole. Neophodno je tražiti neko sistemsko rešenje, angažovati nastavnike srpskog jezika, kulturne i naučne ustanove i, pre svega, vaspostaviti kulturu čitanja.

S tim u vezi je i apel Odbora za standardizaciju srpskog jezika da se srpski jezik uvede kao obavezan predmet na fakultetima. Problem se mora rešavati u korenu, jer su posledice u ovom trenutku već alarmantne. 

Ljiljana Kostić je rođena 1972. godine u Užicu. U rodnom gradu je završila osnovnu i srednju školu.

Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na smeru Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik. Na istom fakultetu magistrirala i doktorirala.

Radi na Pedagoškom fakultetu u Užicu. Autor je više naučnih radova i priređivač kritičkih izdanja dela srpskih pisaca 19. veka u okviru Antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti Izdavačkog centra Matice srpske.

U okviru serijala KULTURA DIJALOGA, koji je sufinansiralo Ministarstvo kulture i informisanja Vlade Srbije, na UžiceMedia možete pročitati i tekstove: 

„Mi na našoj televiziji ne izmišljamo, samo pratimo događaje“„Dijaloga nema tamo gde jedna strana misli da sve zna““U dijalogu je najvažniji dijalog”„U medijima sve vrvi od preterivanja, neukusa i ozbiljnih jezičkih ogresenja“,“Ukoliko ne bude promena, lokalni mediji će postati propagandna glasila“„Lokalni mediji su odraz opšte duhovne klime“„Formalna pisemnost danas se nepodnošljivo lako kupuje“„Odlučivalo je pravo jačeg, bolje kotiranog“„Čim nemate argumentaciju, onda vam je niska tolerancija“ i „Lokalni mediji kao protočni bojler“.

- Advertisement -