Profesorka dr Lidija Zlatić ne krije da je u ranoj mladosti želela da se bavi novinarstvom i iz te želje, kasnije, posle završenih studija, razvija se njeno veliko interesovanje za istraživanje u oblasti psihologije komunikacije.

– Novinarstvo me je mnogo interesovalo. Veoma su me, na primer, privlačile radionice Dragana Jelića na Studiu B u kojima sam učestvovala, a istraživanjem u oblasti psihologije komunikacija razvila sam drugu vrstu svog interesovanja, učenje o dijalogu i izlaženju iz tradicionalne nastave, iz nekih već datih okvira, što je u radu sa studentima izuzetno zanimljivo.

Kroz praktične primere studenti ulaze u dijalog na određenu temu koja se tiče lokalne zajednice ili kako da otvore privatni vrtić, školu, kako da reše konflikte, kako da se postave u timskom radu, da li mogu da prepoznaju mobing, faktore stresa. Dosta radimo na kanalima neverbalne komunikacije. Psihologija komunikacije je jedan od mojih najzanimljivijih predmeta i on se realizuje kroz radioničarski rad i dijalog.

Šta je dijalog?

– Dijalog je u verbalnoj komunikaciji uvek razmena poruka između najmanje dvoje ljudi, dva sagovornika. To neko može da tretira kao razgovor, neko kao diskusiju, ćaskanje ili polemiku i svi ti konteksti imaju različitu težinu, ali je bitno da su ljudi u jednoj interakciji. Naravno, dijalog ima različite forme, mogu biti informativni, pregovarački, persuazivni, istraživački. Novinar uvek mora da bude u nekoj vrsti dijaloga da bi došao do određenih informacija.

Kako Vi doživljavate dijalog novinara i sagovornika, gde su granice u ovom dijalogu?

– Iz delimično laičkog i delimično profesionalnog ugla mogu da sagledam, na primer, ulogu gledaoca emisija različitih tipova, mislim pre svega, na televizije sa nacionalnom frekvencijom. Vidim da su tu granice između novinara i sagovornika promenljive i pomerljive. Dijalog zahteva veštinu, a novinari imaju veštinu da uspostave dijalog zahvaljujući iskustvu, uz šarm, preciznost ili ciničnost koje poseduju. Takvi novinari su veoma iskustveno pripremljeni da otvore dijalog sa različitim sagovornicima. Zapravo, na vama je da se pripremite da biste došli do adekvatne informacije i da pri tom imate lojalnog sagovornika koji će da vam informaciju da, da ne manipuliše sa vama, da ne daje lažne argumente. Novinarstvo je sagorevačka profesija koja stalno traži informaciju, izazov, nešto novo i zato je uloga novinara vrlo zahtevna i komleksna, traži obuku, iskustvo, puno davanje.

Šta zahteva dijalog osim iskustva i pripreme novinara?

– Zahteva iskustvo i veštinu vođenja dijaloga. Sa pedagoško-psihološkog aspekta cilj dijaloga je prenošenje znanja, a vama, novinarima, cilj je dobijanje informacija. S druge strane, i nama je cilj dobijanje informacija. Naš tradicionalni sistem školstva posmatra tu komunikaciju, dijalog u školi, sa frontalnog aspekta, gde je nastavnik samo prenosilac znanja, ali u savremenoj školi neki novi pristupi, upravo psihologija komunikacije kada se bazira na dijalogu zahteva aktivno slušanje. Lično sa studentima dosta radim na vežbanju aktivnog slušanja, jer, vrlo je teško nekoga slušati. Slušanje podrazumeva rezimiranje, parafraziranje, postavljanje pitanja, empatiju, podstrekivanje, ohrabrivanje… U dijalogu, vrlo često svi žele da iznesu svoj stav i onda ne čuju drugoga. A meni je vrlo bitno da upravo, čujem studente, da saznam njihova mišljenja kroz problemsku nastavu, zadatke, da vidim kako oni participiraju i razmišljaju i onda od tih mladih ljudi dobijate vrlo lepe informacije iako ih ponekad ne očekujete. Mislite da su mladi, da nemaju dovoljno iskustva i informacija, a onda saznate koliko su iskusni, elokventni, vrlo lepo razmišljaju, a dolaze iz različitih iskustvenih uloga i sadržaja, različitih socijalnih miljea i važno je samo da ih saslušate. A dijalog upravo to podrazumeva. Slušanje.

Lidija Zlatić, profesorka na Pedagoškom fakultetu u Užicu Univerziteta u Kragujevcu

Koje Vi sve komunikološke metode i modele primenjujete u radu sa studentima?

– Različite sadržaje i različite zadatke. Da se vežbaju asertivnom govoru što podrazumeva samopouzdano reagovanje, da budu strpljivi, a s druge strane da odrade nenasilnu komunikaciju. Kroz ovakve vežbe dolazite do veoma puno informacija a da o sebi vrlo malo kažete. Vežbaju kako će da rezimiraju, na primer, suštinu neke socijalne situacije, kako da razreše sukob kroz dijalog, kroz aktivno slušanje, da smire situaciju i da saslušaju potrebe drugog da bi dijalog bio konstruktivan. Sami znate koliko dijalozi mogu da budu nekonstruktivni, da se u njima zastupa samo sopstveni stav, sopstveno mišljenje bez osećaja za toleranciju.

Nekonstruktivnim dijalozima ne oskudevamo?

– Kako da ne. Čim nemate argumentaciju, onda vam je niska tolerancija i onda zastupate lični stav. Ako imate argumente, dokaze, validnost za svoje mišljenje, za svoj stav, onda nema potrebe za emocionalnim uzbuđenjem i za nedostatkom tolerancije. Jednostavno, bićete isključeni iz tog emocionalnog tona. Međutim, to nije uvek lako postići. Kad te emocija povuče i počneš da se nadmudruješ, što bi rekao naš narod, nadgornjavaš sa nekim, onda to nije poenta. Potrebno je da ostaneš relativno hladan, odmeren. Međutim, često smo očevidci dijaloga u kojima i zreli profesionalci ne uspeju da prevaziđu svoj emotivni stav za određenu situaciju, odnosno, temu.

Koje još mogu biti zamke i prepreke dijalogu?

– Možete nekad da imate sagovornika, a sami to najbolje znate, koji nije dovoljno sposoban da vam da informaciju, a želi da je da. Nekada imate ljude koji hoće da budu u interakciji, a vi vidite da oni nemaju kapaciteta, pre svega, za poziciju sa koje nastupaju, a onda nisu ni elokventni pa i s te strane morate da ih razumete. Onda oni ispadnu smešni. Prepreka može da bude i emocionalni status sagovornika u tom momentu ili generalno, nedostatak njegovog obrazovanja, a sve pod uslovom da novinar bude pripremljen za  temu i za sagovornika.

Koliko komercijalizacija medija može da utiče na dijalog?

Ako posmatramo elektronske nacionalne medije i većina novinara radi komercijalizaciju, neku vrstu promocije možda ne svojih, već stavova svoje televizijske kuće ili stavova određene interesne grupe, opet, verovatno zbog zajedničkog interesa. Zato i promovišu određeni vrednosni stil, brend. To je fina komercijalizacija koja ima veći uticaj nego kada je eksplicitna kao reklama.

Koliko je dominantan finansijski položaj novinara u dijalogu?

– Lično mislim da uspostavljanje i ostvarivanje dijaloga zavisi od same osobe. Pravi profsionalac, novinar će i bez posebne finansijske motivacije adekvatno da ostvari dijalog. Na kraju krajeva, dijalog je ljudski kontakt.

U čemu je značaj dijaloga?

– Kroz dijalog se ostvaruje napredak, razmena. U psihologiji ima veoma bitan pojam za dijalog, a to je interakciona uključenost, što podrazumeva da čovek u dijalogu ne bude površan, da ne ide samo za komonentama zadnjih reči već da uđe u stvarnu interakciju sa drugim čovekom. Dijalogom dobijate razmenu informacija, otvarate nova pitanja, problematizujete neke stvari, otvarate vrata za neke druge sadržaje, za nove socijalne kontakte, za tog istog sagovornika da vam bude ponovo sagovornik, pa da vam bude i prijatelj i drugo. Kroz dijalog, kroz komunikaciju ostvarujete suštinske stvari u životu.

Lidija Zlatić je profesorka na Pedagoškom fakultetu u Užicu Univerziteta u Kragujevcu. Završila je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je i doktorirala. Učestvovala je u brojnim naučno istraživačkim projektima. Piše i objavljuje radove u zemlji i inostranstvu, a naročito je aktivna u istraživanjima u oblastima profesionalnog razvoja nastavnika i psihologije komunikacija, a u okviru nevladinog sektora veliki doprinos daje u oblasti rodne senzibilizacije i prevenciji trgovine ljudima. Usavršavala se u Švajcarskoj, a članica je Saveta za rodnu ravnopravnost pri Gradu Užice i koordinatorka je nevladinog Centra za devojke u Užicu.

U serijalu KULTURA DIJALOGA učestovaće više profesora, novinara, stručnjaka iz ove oblasti.

- Advertisement -