Dane Milovanović, kaže da je ovo lep zanat, ali da nema mnogo posla, jer nema naroda u selima. „U selu čovek zna koliko je važan oštar alat, nož, motika, budak, sekira. Nema više pravih zanatlija, nema radnih navika, nema potrebe da se stvarno nešto nauči, što je normalan, pošten rad od koga ćeš izdržavati porodicu“.

Kovački zanat nestaje. Iako je još uvek je potrebno naoštriti poljoprivredne alatke, noževe, okaliti sekiru, budak. I zbog toga Dane ima posla, doduše, dosta manje nego ranije, njegova radnja nalazi se u ulici koja vodi ka svetski čuvenoj kućici na Drini i uvek je otvorena, a Dane spreman da pokaže sve svoje veštine u kovačkom, inače teškom, zanatu.

Šta znači danas biti kovač, u vremenu savremenih materijala i tehnologija? Dane za naš portal kaže da je to teško pitanje, a da su pre dvadeset- trideset godina, kovači imali posla.

Ljudi su odlično znali šta znači oštar alat, alat u poljoprivredi, alat za sečenje, ali od kada su se pojavile male brusilice, i kada je skoro svako domaćistvo nabavilo brisilicu i počelo oštriti na njoj alat, meni se smanjio posao.

Ali, ako oštriš više puta brusilicom, alat potpuno upropastiš i zatupiš, e onda opet donose kod mene da ja kao kovač, naoštrim alat na pravi način, – priča kovač Dane.

Dane Milovanović: Za mene je ovo lep zanat

Eto, nema mnogo posla, jer nema naroda u selima. U selu čovek zna koliko je važan oštar alat, nož, motika, budak, sekira, a za mene ovo je lep zanat.

– Ovde kod mene u radnju uglavnom dolaze stariji ljudi, donose alat da se poklepa, da se može naoštriti kako treba, i da može normalno raditi sa njim.

Imate na primer sekiru za iskresivanje šume, to mora biti oštra, tanka sekira, imate sekiru za cepanje drva, to su malo deblje sekire, i ja ih sve mogu naoštriti. Znači, sve alate u poljoprivredi oštrim, i noževe za kosačice ove rotacione i niz tih poljoprivrednih alata.

Takođe, izrađujem nove kesere, sekire od kamioniskih federa. U moju radnju uđu i ljudi iz gradske sredine, ali su to stariji ljudi, donose noževe na oštrenje, a noževi toliko tupi!

Ali, sve je to malo posla za mene. Najviše posla imam oko svinjokolja, u novembru i decembru, onda mi je gužva u radnji. Imam dnevno ponekada da naoštrim i do sto noževa. Ali, ja dnevno mogu na tocilu naoštriti do petnaestak noževa, jednostavno nemam snage i vremena za više.

Dane Milovanović, jedini kovač u Bajnoj Bašti (Foto: N. Ilić/UžiceMedia)

Kovačkim zanatom Dane Milovanović se počeo baviti pre trideset pet godina, radio je sa ocem, kaže bio je tada u osmom razredu osnovne škole. Do tada je sa porodicom živeo preko Drine, u Bosni.

– U radnji sa ocem sam počeo ozbiljnije radti od 2003. i tada sam već imao diplomu kovačkog zanata, a kada je otac 2009. umro, počeo sam samostalno raditi.

U isto vreme radio sam u jednoj italijanskoj privatnoj firmi ovde u Bajnoj Bašti, e kada je ta firma zatvorena, onda sam ozbiljnije počao u svojoj radnji raditi kovačke poslove.

Bavim se i postavljanjem fabrika za pelet, i to radim već desetak godina. Od kovačkog posla nema dovoljno sredstava da preživi jedna četvoročlana porodica kakva je moja. Snalazim se, i napominjem, kovački posao neću zapustiti!

U našoj porodici kovački posao je tradicija, moj deda je imao kovačku radnju, dole na graničnom prelazu ka Bosni, moj otac ovde gde sam sada ja, i eto, ja nastavljam.

A da li će moj sin nastaviti makar povremeno da ovo radi, ne znam! Završio je gimnaziju i upisao Teološki fakultet u Beogradu. On je naučio neke osnovne „poteze“ u kovačkom zanatu, svaki dan ulazi u radnju, pripomogne, ali eto ide na studije teologije, kaže, to voli, pa neka mu je sa srećom!

I on je još kao osnovac hteo da ponešto ovde naući i uradi, ja mu dan nešto da radi na bušilici, na strugu, ponekad mu dam sekiru da je „otače“, i tu ne možeš ništa pokvariti, tako sam i ja počinjao kod mog oca, priča Dane, pa nam pojašnjava šta zanači da se sekira „otoči“

– To znači da sekiru, kako bi bila oštra i kvalitetno se sa njom radilo, najpre stavljamo u vatru, zna se koliko je držimo, i onda vadimo iz kovačke vatre i oštricu čekićem na nakovnju kujemo da ona bude tanka i oštra, i kad je iskujemo, stavljamo je na stranu da se ohladi prirodno, a to znači, ona mora da se raskali.

Kada se dobro ohladi, onda idem sa njom na tocilo i kroz vodu, levo- desno, da se sto posto izoštri. Pošto se izoštri, onda zagrejem ponovo, ali sada samo pola, do jedan santimetar oštrice i kalim. Zašto samo pola asntimetra, pa da bih mogao da je isklepam. I tu je najbitnije- kaljenje, jer sekira ne sme da bude ni mnogo „jaka“ ni mnogo „mekana“.

Razni su kovački poslovi, šta je najteže raditi

– Najteže je poklepati sekiru, a najodgovornije – okaliti, jer ako je dobro okališ, uspeo si, ako je ne okališ, ideš sve ponovo. Ja do sada nisam imao neke reklamacije, ne pamtim da mi je neko vratio sekiru, ili drugu alatku, a da nije dobro okaljena i naoštrena. Odlično znam kako se kale slovenačke sekire koje često donose u moju radnjuu, ili sekire napravljene od kamionskih federa.

Najgore je kada ljudi odu na pijacu, pa kupe neke sklepane sekire, od lošeg materijala, pa dođu i kažu, hajde naoštri, odmah kažem, to ne može da se naoštri, nije fer da ljudima uzimam pare za nešto što ne može da se kvalitetno uradi. Poznato je, ako u sekiri nema čelika, ona ne može da se okali, ona je meka i savija se, i nema tu oštrenja.

Šta se događa kada se kali sekira

– Sekira se najpre dobro zagreje, zna se do koje temperature, a onda se stavlja u vodu, a posle par sekundi vadi se iz vode, taj deo sekire koji se grejao, on postaje beo, pa se vraća u vatru i čeka se kada će biti „zlatna boja“ odnosno žućkasta, i opet sekiru vratiti u vodu i tu treba zaustaviti kal.

Ako vam ta boja pređe i zlatne u plavu, ona je sekira postala meka, i ceo proces mora da se ponovi.

Kaljenje i oštrenje, a šta je sa potkivanjem konja

– Ja i otac smo ovde u Bajnoj Bašti pre dvadeset pet godina poslednji put potkovali jednog konja, sećam se, pravili smo i potkovice, ali nema više zaprege, nema konja ni volova, nema ko da gaji volove, konji i volovi se mogu videtri samo gore u brdima i to retko, kada izvlače balvane iz šume.

Zbog svega i kovački zanat polako se gasi, a sećam se, deda je imao majstorsko pismo kao kovač, imao pune ruke posla, zapošljavao je uvek po troje – četrovo ljudi da mu pomažu.

Znalo se, pričao je i deda, svako domaćinstvo imalo je po četiri pet – sekira u kući. Bilo je pravilo, domaćica ima svoju sekiru, malu, i sa njom cepka drva za potpalu vatre u šporetu, i tu sekiru niko nije smeo dirati, a morala je uvek biti naoštrena.

E, bilo nekada, sve je danas drugačije. Ali, raduje me kada neko svrati u radnju, samo da gleda kako radim. Dođe pre neki dan čovek iz Čačka sa suprugom, kaže, sve znam da uradim, ali da okalim sekiru nikako „da pogodim“. Ja mu pokažem, i objasnim da mora pratiti „ponašanje“ gvožđa. Moraš gvožđe znati u dušu, i to je jedina kovačka filozofija.

A šta se promenilo od vremena kovača dede i oca

– Nema kovačkih mehova, ali imam evo kovačke vatre koja se pali pomoću ventilatora koje smo pre tridesetak godina dobil iz Francuske. Tocilo je ranije bilo na nogu, ja sam ubacio reduktor. A neki poslovi ovde u kovačkom zanatu radili su se decenijama isto, pomenuo sam već klepanje, pri čemu se metalna alatka zagreva dok ne postane crvena, pa je onda obradiš da bude ravna na onom delu kojim se radi, pre oštrenja.

Ranije sam klepao raonike za traktore, ali sada ne mogu više sam to da radim i mnogo se troši ćumura na to, te nemam račun. A da isklepam dva raonika ne mogu ih naplatii više od 2.500 dinara, a novi koštaju 3000 dinara.

Ljudi više i nemaju kao nekada naviku da rade sa dobrim alatom. Ja od kvalitetnog materijala pravim kesere, budak, grabulje, i to može trajati ko zna koliko. Ali, ljudi više vole da kupe jeftinije grabulje koje se posle dve upotrebe iskrive.

Ali, najgore je kada kupe tako nekvalitetan alat, pa dođu kod mene da im naoštrim, i ne razumeju da tako loš alat ne vredi oštriti. A svaki novi alat mora da se okali i onda se naoštri.

Od dede, preko oca, do Dana, a posle?

– Pa, teško pitanje! Sin ode na fakultet u Beograd, kćerka je na drugoj godini Više medicinske škole, ne verujem da će se vratiti u Bajnu Baštu, supruga je u ugostiteljstvu, a ja, radiću dok budem mogao.

Sin će završiti fakultet i ići svojim poslom, ali rekao sam mu da nikada ne proda moj kovački alat. Ja sam ga sačuvao od oca i dede, neka ga, iako će se baviti drugim poslom, može ponekada da sebi naoštri sekiru, nož, neku poljoprivrednu alatku, to uvek i svakome treba.

A ako me pitate, da li se isplati ovaj posao, pa nema neke velike zarade, ja sam i bravar i kovač, i kada bih dnevno mogao da poklepam i naoštrim tri – četiri sekire, isplatilo bi se. Znači, nema velike zarade, ali može se skromno živeti od kovačkog posla, jeste težak, ali, ponavljam, ja ga volim.

Ali, nema ljudi kao ja, da vole ovaj posao, a nema ni onih koji bi da nauče osnove kovačkog zanata. Ja dok sam živ, čuvaću tradiciju moje porodice.

Da podsetim, ja sam išao u srednju školu koja je trajala tri godine, bila je to takozvana Škola učenika u privredi, dva dana ideš u školu, tri dana na zanatsku praksu, i kad završiš tu školu, ti si stekao osnove zanata, danas takvih srednjih škola nema, omladina uči nešto što će moći za kratko vreme da zaradi velike pare.

Nema više pravih zanatlija, nema radnih navika, nema potrebe da se stvarno nešto nauči, što je normalan, pošten rad od koga ćeš izdržavati porodicu.

Ali, sve nam je to nametnuto, i mladi su videli da je tako lakše, a ne „batrgati“ se kovačkim, teškim poslom. Ipak, nadam se da će opet doći vreme u kome se ceni zanat, jer nije se ranije badava govorilo, svaki zanat je zlata vredan, – ispričao nam je Dane Milovanović, jedini bajnobaštanski kovač.

Za još informacija, tekstovareportažapratite naš sajt!

- Advertisement -