Biseri arhitekture, duhovnosti, a kako biserima i odgovara, sve je u njima i oko njih, istinski sjaj, dostojanstvo i mir. Najkraće, ovo je utisak o nekoliko fruškogorskih manastira, do kojih je našu reporterku minulog leta odveo put.

Na pravcu ka Rumi, pet kilometara od banjskog mesta Vrdnik, i istoimenog  srednjovekovnog manastira, na južnim obroncima Fruške Gore, je manastir Jazak. Ime je dobio po selu u kome se nalazi.

Do manastira vodi asfaltni put, pored jazačkih voćnjaka i vinograda. Smešten je na završetku male kotline, između dva proplanka, a ovaj deo sela zove se Gradac. Jazak je ženski manastir, a po važnosti i ulozi koju su fruškogorski manastiri imali u duhovnom i svetovnom života Srba, akademik Dejan Medaković, Jazak je svrsta na treće mesto, iza Krušedola i Vrdnika. U velikom manastirskom dvorištu, prepunom najraznovrsnijeg cveća, na tabli čitam kratku istoriju manastirskog zdanja:

„Nedaleko od zapustelog i urušenog manastira Stari jazak 1736. započeta je gradnja manastira Novi Jazak, čiju arhitektonsku celinu označava crkva Svete Trojice okružena sa tri strane konacima i visokim zidom, koji zatvara portu….“

A onda jedna od monahinja, pomalo namrgođena, jer posetioci nemarno gaze cveće pored betonskih staza, ali i što ih svaki čas mora opominjati da unutrašnjost crkve ne fotografišu ni mobilnim telefonima, ni foto aparatima (u tome je prednjačio jedan mladi kineski par) započinje zanimljivu priču o prošlosti ovog manastira:

Stari i Novi Jazak i car Uroš

„Na kilometar odavde nalaze se ostaci manastira Stari Jazak koji je bio posvećen Vavedenju Bogorodice, i smatra se da je podignut krajem 15. veka. Legenda ga vezuje za despota Jovana Brankovića, a monahinje iz našeg  manastira pre nekoliko godina, preturajući po ruševinama, pronašle su delove zidova starog manastira, na kojima su se mogli videti ostaci fresaka.

Taj manastir danas je samo gomila ruševina, ali se pretpostvalja da je nekada imao raskošne građevine“, kaže naša sagovornica, i dodaje: „Ono što se zna, jeste da je car Uroš bio sahranjen  u Nerodimlju, kod Uroševca, grada na Kosovu, koji je po njemu dobio ime. U manastir  Stari Jazak mošti su prenete 1705. u srpskim seobama i tu će počivati do 1741. kada su premeštene u novoizgrađeni manastir.

Manastir Jazak

Za vreme Drugog rata mošti ovog svetitelja su pred naletom ustaša , 1942.  prenete u Beograd zajedno sa monštima kneza Lazara i Svetog Stefana Štiljanovića. Ostalo je zabeleženo da su nemačke okupacione snage dozvolile da se mošti prenesu u prestonicu i da je mošti u Beograd dopremio izaslanik Sinoda, Radoslav Grujić, a da im je uz put, čak i nemačka vojska odavala počast.  Iz beogradske Saborne crkve mošti cara Uroša vraćene su u Jazak 22. septembra 2001. i tada je i u selu i manastiru bila velika svečanost…“

Naša sagovornica podseća i da su u leto 1942. partizani zapalili manastir i tada je izgoreo veliki deo zgrade, što je bila ogromna šteta, jer je detaljna rekonstrukcija manastira već bila urađena oko 1930.  Manastir je više puta obnovljen,  poslednji obimniji radovi na arhitekturi izvedeni su pre tridesetak godina, a tokom 2003. rekonstruisan je prilazni put ka manastirskom  kompleksu, u okviru koga odmah pada u oči lepota crkvene fasade.

Crkva je zidana naizmeničnom upotrebom cigle i belog kamena,a fasada je dekorisana neobičnim građevinskim elementima. Uz crkvu se naslanja trospratni zvonik koji ima otvoreni trem,a  desetostrano kube, sa deset prozora, zaista daje lepu sliku. Unutrašnjost crkve ukrašava impozantan ikonostas koji je izradio Dimitrije Bačević 1769. 

Ima 58 ikona podeljenih u pet zona, a urađen je u baroknom stilu. U manastiru se čuvaju i tri barokna, raskošno dekorisana trona, ukrašena ikonama: tron cara Uroša, bogorodični i arhijerjski tron.

Mala Remeta ili Remetica

Pet kilomtara od sela Jazak, u središnjem delu južnih padina Fruške Gore je selo Mala Remeta, na obodu sela je istoimeni ženski manastir, zovu ga još i Remetsko, ili Remetica. Kada se iz doline remetskog potoka krene ka vrhu  prvog uzvišenja, već se vidi manastirska crkva. 

Čitavo manastirsko zdanje okruženo je bagremovom šumom, do manastirske kapije vodi makadam, a na samom ulazu u portu, debelu hladovinu čine  ogromna stabla oraha. Sve oko manastira kao da je stalo, i vazduh, i lišće, tek tišinu samo poremeti udaljeni lavež.

Manastir Mala Remeta

Pojavljuje se iskušenica Jovanka, sremska vrućina je, te nam nudi čašu hladne vode, izvorska je kaže, tu u okolini sela Jaska i Male Remete ima nekoliko izvora sa kvalitetnom pijaćom vodom. Dodaje, malo ih je u manastiru, dve monahinje, i dve iskušenice. Za sebe priča, bila je modni kreator, suprug bio zdrav, ona bolovala, ali sudbina odlučila, on preminuo, ona ostala sama, i eto je tu.

Iako ih je malo, sve je oko manastirske crkve i u konaku, pod konac. Dosta je zasađenog cveća, ispod manastira je veliki šljivik, i sve stignu da urede njih četiri. Nedeljom u manastiru nema bogosluženja, pa odlaze na liturgiju u Jazak.

Saznajemo, u manastir retko ko svraća, skrajnut je sa glavnog puta, a igumanija Rafaela je godinama molila da se asfaltira put do manastira u dužini od kilometar ipo. Možda bi onda tako bio na spisku turističkih i đačkih ekskurzija, za sada nije. Uprkos interesantnoj prošlosti.

Majstorima Todoru i Nikoli 145 dukata za izgradnju crkve

Po predanju manastir Malu Remetu je osnovao kralj Dragutin Nemanjić, a crkva je posvećena Bogorodičnom pokrovu. Nema tačnih podataka o nastanku manastira, a u protokolu manastira Beočina iz 1884. navodi se da je Mala Remeta „stara 601 godinu“,  što govori da je sagrađena još početkom 13. veka.

Pouzdaniji podaci nalaze se u turskim dokumentima, i prvi put ovaj manastir pominje se 1546. ali ubrzo je spaljen, a krajem 17. veka ga obnavljaju izbegli račanski monasi, i iz tog perioda postoji i manastirski pečat, manastir se vodi kao metoh  beočinskog manastira. Ono što je izvesnije, i pominje se u više dokumenata, na mestu stare crkve, sagrađena je nova, treća po redu.

Izgradnja je završena 1739. a crkvu su zidali majstori Todor i Nikola. Ktitor je bio Stanko Milinković iz susednog sela Šuljam. Postoji zapis da je on platio 145 dukata majstorima i obezbedio im veće količine brašna, mesa, soli vina i rakije.

Iz iste godine potiče i zaštitna povelja izdata od generala Valisa manastiru Beočinu kojom se štiti manastir Mala Remeta. Dokumenta govore da je 1754.  Jovan Jovanović, oberlajtant Petrovaradinske regimente manastirsku crku iznutra reparirao i sagradio podrum ispod manastirskih ćelija. Njegova udovica Ružica je kasnije, po volji pokojnika, podigla još tri monaške ćelije sa malom kuhinjom.

U Drugom svetskom ratu stradali su konak i manastirska biblioetka. Danas manastir čine crkva, jednokrilni konak, novi drveni zvonik i kapela. U manastiru se čuvaju dve rukopisne knjige iz 17. veka koje su pisali monasi iz Rače.

Odlazeći iz manastira, saznajemo da ime manastira znači „Mala pustinja“. Naša sagovornica, iskušenica Jovanka, sleže ramenima, pa dodaje: „Možda je to pravo ime, malo nas je ovde, a i retko ko nam svarti…ali biće bolje !“

Krušedol

Vraćamo se na magistralni put ka Irigu, a između Iriga i sela Maradik, u ataru sela Krušedol, nalazi se manastir Krušedol, zadužbina porodice poslednjih srpskih despota u Sremu, Brankovića. Na putu do manastira, pored Maradika, koji je na prvi pogled uređeno i lepo selo, prolazi se kroz još nekoliko manjih mesta. Nema ljudi, kuće prazne, pored puta retko koji je ugostiteljski objekat, a blizu Maradika, na pumpi pitam, gde se može popiti kafa, kaže mladić:„Ma, ovde više ništa nema, ko će da pije kafu, kad nema žive duše. Da nije manastira, niko ne bi nikada ovuda prošao…“A manastir je samo na 20 kilometara od Novog Sada, i 5 kilometara Od Sremskih Karlovaca.

Kivoti  Brankovića, Obrenovića, patrijarha Čarnojevića….

Prilaz manastiru je lepo uređen, ogromna porta ograđena je sa svih strana novim  zidom, kapija u obliku crkve, jarko crvene boje, pravi kontrast zelenilu šume okolo. Mladi iskušenik  kaže, sve je to urađeno kada je manastiru vraćeno imanje, 28 hektara šume i 160 hektara obradive zemlje na kojoj se sada seju kukuruz i pšenica. U žurbi  je, pa  nam reče, mnogo imaju posla, imanje veliko, ispod  manastira su povrtnjaci, i štale, sve to treba  uraditi, a njih u manastiru  nedovoljno. I pokaza nam sa leve strane česmu sa pitkom izvorskom vodom.

Dok prilazimo Crkvi, pristiže turistička grupa iz Republike Srpske, i prilika da saznamo nešto više o prošlosti manastira. Ovaj manastir po istorijskoji kulturnoj ulozi, po bogatstvu riznice, po čuvenom ikonostasu i živopisu, jedan je od najznačajnijih furškoogrkih manastira. U manastirskoj crkvi koja je posvećena prazniku Blagoveštenja, nalaze se kivoti u kojima su smešteni ostaci moštiju svetih Brankovića,  Đorđa Brankoivća ( monaha Maksima) i njegovih roditelja Angeline i slepog Stefana Brankovića.

Manastir Krušedol

U priprati su i posmrtni ostaci mnogih značajnih Srba. Tu su sahranjeni patrijar Arsenije Treći Čarnojević, mitropolit Isaija Đaković, patrijarh Arsenije Jovanović Šakabenta, mitropolit Vikentije Popović, pukovnik graničarski Atanasije Rašković, Vojvoda Stevan Šupljikac, kneginja Ljubica Obrenović i kralj Milan Obrenović.

Manastir je osnovao 1486. arhiepiskop Maksim Branković, crkva i konaci sagrađeni su na zemljištu srpskog despota Jovana Brankovića koji je izdao darovnu gramatu i unjoj naveo „da 16 svojih u Sremu ležećih sela daje manastiru Krušedol“.

Prelistavajući nekoliko monografija o manastiru čitam: „Posle smrti svoga supruga, despotica Angelina, koja je jedno vreme boravila na Zapadu, stiže 1487. u Srem i sa sobom donosi mošti svoga supruga Stefana Slepog.

Od ugledne srpske porodice Jakšić dobija zemljište na kome podiže ženski manastir, a toje danas seoska crkva, a u samom mestu Krušedolu, njen sin, vladika Maksim, uz materijalnu pomoć svog rođaka, vlaškog vojvode Jovana Njagoja, podiže muški manasatir  Krušedol.

Pomoć Brankovićima pruža i veliki ruski knez Vasilije koji je bio u srodstvu sa Jakšićima. U svojoj zadužbini su živeli i umrli majka i sin. Ubrzo su proglašeni svetim i mošti su im čuvane u Krušedolu.

Veličanstveno zidno slikarstvo

Ovaj manastir se sa svojim imanjem pominje u turskom popisu od 1546., a za razliku od poseda ostalih fruškogorskih manastira, bio je daleko veći. U narednim decenijama krušedolski igumani često borave u Rusiji radi prikupljanja pomoći. Godine 1670. u manastiru obitava 90 kaluđera i 12 staraca…

U vreme velike seobe krušedolski kaluđeri sa manastirskim dragocenostima prebegli su u Sentandreju, a vratili su se 1697. Mitropolit Isaije Đaković 1710. je iz Beča preneo mošti Arsenija Čarnojevića u Krušedol… Posle bitke kod Petrovaradina 1716. Turci su u odstupanju opljačkali i zapalili manastir…“

Kasnije je manastir obnovljen, vladika pečujski Nikanor Melentijević 1722. je proširio konak, dvadeset godina kasnije i crkva je proširena. Tokom Drugog rata manastir nije razoren, ali je opljačkan. Znalo se za bogatu manastirsku riznicu, vredne dragocenosti Brankovića i ostale srpske vlastele čuvane su u Krušedolu do 1942., kada je riznica opljačkana, a ostatak blaga odnet u Zagreb.

Sačuvane manastirske dragocenosti vraćene su u Beograd 1946. i  smeštene u Muzej Srpske pravoslavne crkve, gde se i danas nalaze. Sada u manastirskomn kompleksu jedna od najvećih dragocenosti je barokni zvonik iz prve polovine  18. veka, a iz manastira se ne može izaći, a da ne provuče pažnju veličanstveno zidno slikarstvo, freske i ikonostas.

Prve freske su oslikane sredinom 16. veka, smatra se da su njihovi autori bili grčki monasi sa Svete Gore. Najupečatljivija među freskama je predstava Strašnog suda na zapadnom zidu.

Freskoslikarstvo manastira Krušedol

Drugi sloj freskoslikarstva je ikonostas nastao dva veka aksnije. Čine ga 36 ikona koje su različitih stilova i poitču iz različitih perioda. Ne zna se tvorac ovog jedinstvenog ikonostasa, a najznačajnije su ikone apostola sa Hristom, Bogorodicom i Svetim Jovanom Krstiteljem. 

U avgustu 2009. ovaj manastir koji pripada Sremskoj eparhiji proslavio je pet vekova postojanja, i tom prilikom Sveti arhijerekski sinod SPC odlikovao je manastir ordenom Svetog Save prvog stepena, uz podsećanje da je ovaj manastir bio jedan od glavnih centara srednjovekovne književnosti u kome su se pisale i prepisivale knjige, a polovinom 19. veka ovde su čuvana istorijski i svetski značajna dokumenta, povelje.

Tako je Krušedol čuvao hrisovulju Moldavskog vojvode iz 1685., zatim  povelje nekoliko ruskih carevi iz 16. veka, a tu je bio i rukopisno jevanđelje koje je 1514., napisao  je jeromonah Pankratije.

Autorka teksta i fotografija: Novka Ilić

Na Užicemedia možete pročitati i reportaže o manastiru Ostrog, zatim o zanimljivom mestu Vrdnik i niz drugih.

- Advertisement -