Akcija u Čikagu je organizovana u saradnji sa organizacijom SAMA (Srpsko-američkom asocijacijo mlekara) na donatorskoj večeri su se okupili Užičani i njihovi prijatelji i donirali oko $120,000 dolara, koliko je potrebno za realizaciju ovog projekta.

– Za mene je ovo odeljenje užičke bolnice posebno važno, jer je u njemu moja majka, Zdravka Palikuća, provela svoje poslednje dane, a svestan sam u koliko lošem stanju se nalazi. SAMA je organizacija u čiju efikasnost verujem, jer smo već radili na nekoliko značajnih projekta zajedno, a vrata svog restorana otvaram za sve kojima mogu da pomognem, kao da otvaram vrata svog doma. Zato sam zahvalan za svaku donaciju, i uvek kažem – nije važno koliko dajemo, već kakav rezultat na kraju postižemo – rekao je, pozdravljajući goste, Branko Palikuća, kada je organizovana akcija u Čikagu.


Doktor Ivan Arsenijević, naš poznati onkolog iz Virdžinije, koji je u ovoj organizaciji od samog početka, kaže:

– Već peti put smo u Čikagu, uspešno organizujući dobrotvorne večeri, uz divnu saradnju sa Brankom, koji nas uvek rado dočeka i pruži izuzetno gostoprimstvo svima koji žele da pomognu. Odluka jeste doneta za ovaj projekat na Brankovu inicijativu, ali moram da naglasim da mi za svaki projeket tražimo potvrdu, proveravamo da li je možda u planu budžeta za to opremanje, da li je možda deo državnog plana, i kada utvrdimo da nije, onda mi započinjemo akciju.


Neverovatno je u kakvom se stanju nalazi užicka bolnica, koja pokriva oko 350,000 stanovnika te regije. Odeljenje za dijalizu, sto akutnih, sto hroničnih pacijenata, uradi oko 90 dijaliza dnevno. To je i po evropskimi po američkim standardima ogroman broj.

Svaki krevet je pun, pacijenti se samo smenjuju po čitav dan, plafon se kruni, kreveti su stari, aparati su stari, znamo da su promenili dušeke pre pet godina, ali nepokretni pacijenti moraju da budu izmereni pre dijalize, a ti kreveti nemaju vagu.

Uslovi u kojima lekari rade, i gde pacijenti leže, su nedopustivi, nema osnovnih standarda kvaliteta i ispod su svakog dostojanstva i pacijenata i osoblja. Uslovi su mnogo teški, a to dovodi do povećanja rizika za infekcije, dekubitisa. Uslovi su mnogo loši i opremanje tog odeljenja je zaista neophodno, portreba je ogromna, a novo odeljenje će promeniti život tim pacijentima i poboljšati uslove rada lekarima. Lekari su toliko posvećeni poslu i pacijentima, skromni su, ne traže previše, a odlično rade svoj posao. Zato smo srećni da možemo da pomognemo.

Sa donatorske večeri u Čikagu

Akcija u Čikagu – Pomoć za Ivanjicu

Inženjer Zoran Mladenović je takođe od osnivanja u organizaciji SAMA i bavi se izradom projekata, razradom planova i procesom realizacije. Projekat renoviranja odeljenja bolnice u Ivanjici prošle godine koštao je oko 320,000 dolara, bio je komplikovan projekat izrade građevinskih radova, dobavljanja opreme i nameštaja, a uspeli su da logistički sve urade tako da Stacionar nije prestajao da radi ni jedan dan.

– I u Užicu će građevinske radove izvoditi ista firma, a sa njima ćemo koordinirati nabavku i isporuku nameštaja i medicinske opreme, obučavanje kadra, pa smo sigurni da ćemo to uraditi vrlo brzo, a koštaće oko 120,000 dolara. Probamo da tu cenu smanjimo, da nađemo povoljnije dobavljače opreme i izvođače radova, ali nikako na uštrb kvaltieta.


Uradićemo popravku vodovodnih i kanalizacion ihinstalacija, popraviti plafone, zameniti podove, nabaviti 22 standardna bolnička kreveta i 2 specijalna kreveta sa vagom za paralizovane pacijente, novi EKG i ultrazvučni apoarat. Sve radove će kontrolisati naša organizacija, a i dalje se držimo principa da niakda ne dajemo donacije u novcu, već isključivo u radovima i opremi, što se pokazalo kao odlična praksa – rekao je Mladenović.


Projekat u Ivanjici prošle godine realizovan je uz pomoć i inicijativu velikog dobrotvora iz Čikaga, Dušana Petrovića, čiji je otac rođen u tom gradu, a gospodin Petrovic se, kao i mnogo puta do sada, rado odazvao i pozivu da pomogne projektu u užičkoj bolnici. Zadovoljstvo svih koji su u Ivanjici bili nakon završetka radova možda će najbolje opsiati dve anegdote, kojih se rado sećaju.


“Bilo je nezaboravno čuti neke pacijente koji su nam, dok smo obilazili renovirane prostorije, od srca i iskreno su rekli – Pa mi sada ne želimo da se vratimo kući! Ovde nam je lepše. Još je dragocenije bilo čuti da su neki lekari, pre naše akcije, tražili premeštaj u druge ustanove, a onda su insistirali da ostanu baš u Stacionaru, svesni mnogo boljih uslova za rad. Zato je naše zadovoljstvo postignutim neizmerno, uz veliku zahvalnost svima koji finansijski pomažu ovakve projekte” – dodaju naši sagovornici.


Tekst i foto: M.F.

- Advertisement -